Prvi maj ove godine slavimo u okolnostima koje ne dozvoljavaju radničke povorke koje se slijevaju na neko centralno mjesto u gradu na kojem radnice i radnici tradicionalno slave Praznik rada. Sindikat je ponudio alternativu, e-prosvjed, u koji ćemo se uključiti jer razloga za prosvjed je na pretek.
Svake godine, radnike uz čestitke podsjećamo da je Prvi maj dan sjećanja na prošle radničke borbe, ali i dan iskazivanja spremnosti i odlučnosti da se borba nastavi. Na našim se prostorima kotač povijesti zavrtio unatrag, radnici su izgubili prava koja je socijalizam podrazumijevao pa se sad za svoja prava moraju ponovo izboriti. Borba neće biti laka, posebno ne u situaciji suzbijanja korona-zaraze i otklanjanja njenih ekonomskih posljedica, ali ne smijemo dozvoliti da se teret krize prebaci na radnike, a da se privilegirani izvuku neokrznuti.
Pandemija koronavirusa je zdravstveni problem koji je, zbog načina na koji smo suzbijali širenje zaraze, postao vrući ekonomski problem. Nedavno smo u jednoj objavi upozorili na namjeru Vlade da teret korona-krize svali na radnička pleća, da rezanjem plaća zaposlenima u javnim i državnim službama pokrije gubitke koje je pretrpio privatni sektor obustavom ili ograničenjem poslovanja. U međuvremenu smo mogli pratiti napade, što raznih stručnjaka, što nekih novinara, na sindikate, u kojima se jasno pokazalo da robovanje neoliberalnim dogmama u našem društvu ne popušta, ali i da je stalno ponavljana laž u glavama većine postala istina: jedna je anketa pokazala da čak 70 % ispitanika uglavnom ili potpuno podržava smanjivanje plaća u javnom sektoru (bez zadiranja u primanja zdravstvu, policiji, vatrogascima i vojsci). Propaganda je, očito, učinila svoje.
Činjenica je da se neki dijelovi javnog sektora koriste za klijentelističko zapošljavanje, da birokracija nepotrebno buja u besmislenim županijama, daleko prevelikom broju općina i raznoraznim agencijama i direkcijama, ali to nije problem ni radnika, ni njihovih sindikata, nego vlasti. Otkako je samostalne Hrvatske, sve su vlade neka poluizmišljena (ili potpuno izmišljena) mjesta popunjavale svojim poslušnicima i vjernim biračima. Svima onima koji ovih dana napadaju sindikate (zato što rade svoj posao) može se samo reći da su promašili „ceo fudbal“. Da imaju hrabrosti, paljbu bi usmjerili na pravog krivca – na onoga tko zapošljava, a to su oni koji su na vlasti.
Neselektivni napad na zaposlene u javnim i državnim službama tako razotkriva kukavičluk napadača, ali i zacementiranost njihovih umova. „Nedostatak sredstava u proračunu može se riješiti samo rezanjem plaća u javnom sektoru.“ Sve ostalo njima je nezamislivo. Nezamislivo je dirnuti u sredstva koja se izdvajaju za vojsku da bi Hrvatska ispunila obaveze prema NATO savezu koji od pada „željezne zavjese“ nema pojma čemu služi i očajnički pokušava naći razlog svog postojanja. Izdvajanja za NATO će se postupno povećavati dok ne dosegnu 2% BDP-a – prema željama Donalda Trumpa. Toliko o našem suverenitetu. A kad smo već kod profućkanog suvereniteta, tu su i Vatikanski ugovori – koliko sramotni, toliko izgleda i nedodirljivi. Zbog dodvoravanja (pristojno rečeno) Katoličkoj crkvi, vlast se ne usudi ni pomisliti na nešto tako blasfemično, iako u jednom od Ugovora stoji „Ako bilo koja od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor i da ga treba mijenjati, započet će pregovore o prilagodbi novim okolnostima.“ A prilike su se promijenile, itekako promijenile – ali se u to neće dirati, oplest će se po plaćama u javnom sektoru.
Neoliberalne bi škare rezale po javnom sektoru ni ne pomišljajući da se dotaknu visokih primanja u privatnom sektoru ili štednje. Prema podacima HNB-a, na računima banaka čami 200 milijardi kuna štednje, od toga 75 milijardi su depoziti velikih štediša, onih s dovoljno velikim primanjima da im životi ne ovise o ušteđevini. Dio te štednje mogao bi se pretvoriti u državne obveznice. Slično bi se moglo napraviti i s visokim primanjima pojedinaca u privatnom sektoru: iznad određenog iznosa, plaća bi im se mogla isplaćivati u državnim obveznicama ili, kasnije, u euroobveznicama, kad se i ako se klimava Europska unija oko toga uspije dogovoriti. To bi bio udar na privatna primanja u istoj mjeri u kojoj bi samovoljno rezanje plaća u javnim i državnim službama bio udar na privatna primanja.
NATO, Vatikanski ugovori, visoka primanja, štednja… Do nužno potrebnih sredstava može se doći i ukidanjem drugog mirovinskog stupa (koji se pokazao promašenim), proporcionalnim smanjenjem povlaštenih mirovina i na mnoge druge načine. Sve ovisi o političkoj volji. Tko će snositi teret krize nije ekonomsko, nego političko pitanje. U krizi 2008., političke odluke su pogodovale bankama i financijskim institucijama, krupnom kapitalu. Cijeli je teret krize prebačen na radnike. Ne smijemo dozvoliti da se to ponovi. Kriza ne smije biti povod za naš uzmak nego za napad: ovoga puta neka plate privilegirani. Treba nam nova organizacija cijelog društva, sve do nacionalizacije bankarskog sustava i strateških industrija. Ako je to postalo zamislivo u mnogim kapitalističkim zemljama (Emmanuel Macron predviđa da će morati nacionalizirati većinu industrija), krenimo i mi u tom smjeru i prestanimo razmišljati samo o rezanju plaća.
Socijalistička radnička partija svim radnicama i radnicima čestita Praznik rada uz poziv na otpor sustavu u kojem radništvo uvijek gubi. Organizirajmo se i solidarizirajmo, ne dozvolimo da nas razdvajaju na radnike u privatnom i javnom sektoru. Budimo jedinstveni i uzvratimo udarac sustavu koji očekuje da šutke trpimo nepravdu i bijedu. Nije vrijeme za šutnju, vrijeme je za buku i bijes, vrijeme je da se jasno i glasno kaže istina: kapitalizam je najgori od svih virusa. On ne uništava pojedinačne organizme, on uništava cijeli planet. On ne stvara jednu krizu, krize su njegov sistemski uzorak, a eksploatacija radništva njegova temeljna pretpostavka. Promjena sustava je za radništvo jedino rješenje, jedini pozitivni ishod, jedina dalekosežna vizija.
Smrt kapitalizmu, sloboda radništvu! To je naša prvomajska poruka.
Vesna Konigsknecht
