Reagiranje na događaje u Libiji i sramotno ponašanje hrvatske diplomacije
„Hrvatska i NATO u cjelini žale za svakom nedužnom žrtvom u konfliktima u Libiji. Ciljevi zračnih napada su vojne prirode.“ priopćava Ministarstvo obrane RH, nastojeći valjda ublažiti stravičan dojam nakon razbojničkog ubojstva Gadafijevog sina i troje unučadi.
Sve su to odvratne fraze koje su posve razumljive sa američke strane, koja u Libiji ostvaruje svoje imperijalističke interese i ne ferma živu silu, a kamoli neku etiku. Ali kako to razumjeti sa hrvatske strane? Gdje je tu interes Hrvatske? Zašto Hrvatska da okrvavljuje svoje ruke?.
U skladu sa svojom važećom strategijom nacionalne sigurnosti, SAD mimo međunarodnog prava i svakog poštivanja pravde teroriziraju svijet, kako bi osigurali kontrolu nad svjetskim resursima, prije svega naftom i očuvali svjetski imperijalistički poredak sa njima na čelu.
Konkretno, u Libiji u nastalom metežu žele osigurati nove adrese s kojima će potpisivati ugovore o eksploataciji nafte i to vide u pobunjenicima, jer Gadafi to do sada nije dopuštao, već je dio te prirodne dobrobiti usmjeravao na razvoj zemlje i životni standard Libijaca. Sa stanovišta američkog imperijalnog pogleda, Gadafi je počinio dva „ grijeha“: ne dopušta Amerima monopol nad libijskom naftom, a drugi što je dio tog bogatstva, osim što je i sam raskošno živio, usmjeravao u besplatno obrazovanje, zdravstvo i stanovanje i u libijskim plemenskim uvjetima stvarao pravednije društvo. Opće je poznato da je u mnogo čemu i uspio jer Libijci žive bolje čak i do 3 puta u odnosu na druge arapske narode. Naravno, u tome je američka imperijalna neman prepoznala miris „socijalizma“ i to je drugi razlog prema kriterijima njihove strategije nacionalne sigurnosti da se Libija i Gadafi zbrišu. Riječ je dakle o jednostranoj i gruboj agresiji na jednu suverenu zemlju i jedan poredak, a nipošto da se išta i ikoga tamo brani, a najmanje civili, nego da se osvaja i uništi nominiranog neprijatelja, ali i svakoga tko se na tom putu nađe.
To je bestijalno i tu ne može stajati ni jedan drugi izraz. Ali što sa tom bestijalnošću ima osiromašeni hrvatski narod, umoran od fraza i ratova? Zašto da se hrvatski narod svrstava na stranu moćnog tirana umjesto na stranu sebi ravnima pa time i objektivnim prijateljima. Naravno da ne treba, ali politiku ne kreira narod nego kasta koja je i sam narod porobila i svoje kastinske interese proglašava interesom cijelog naroda. Samo osakaćeni um kaste, u izrazu smiješnog ministra vanjskih poslova, može tvrditi da je američko ubijanje civila i ogromna ratna razaranja, put u slobodu i demokraciju libijskog naroda. Samo isprazni i licemjerni diplomatski um, u izrazu predsjednika Republike, može izjaviti da Hrvatska i SAD teže istim vrijednostima. Znači li to da svi mi opravdavamo i na svoju savjest primamo sve ubijene civile i uništenu imovinu u Libiji, kako bi američke korporacije nakon pogroma mogle u miru potpisivati ugovore o nesmetanoj eksploataciji nafte u Libiji a naša kasta i dalje u zaštiti velikog gospodara šepuriti se na vlasti. Gdje je tu moguće prepoznati pravednost gospodine Predsjedniče? A niste li upravo Vi na toj čarobnoj riječi dobili predsjedničke izbore?
Sa indignacijom odbacujemo tu sramotnu i vazalsku politiku, koja hrvatski narod prikazuje svijetu onakvim kakav on to u najvećoj većini nikada nije bio, niti to jeste, i koja nam u krajnjoj liniji ne koristi. Naprotiv, svijet nas zna iz Titovih vremena uvijek svrstane uz siromašne i porobljene narode u borbi za dekolonizaciju i mir u svijetu, poštivanje granica i suverenosti naroda i zemalja i nesvrstavanje s imperijalističkih silama, i to i dalje od nas očekuje.
Predsjednik SRP-a Ivan Plješa