TVORNICE RADNICIMA – ZEMLJA SELJACIMA!
TVOJA JE TVORNICA RADNIČE!
KAPITALISTI NE MOGU BEZ RADNIKA – RADNICI MOGU BEZ KAPITALISTA – DOKAZALI SAMOUPRAVLJANJEM!
Prije 76 godina, dana 27. 6. 1950., nakon što je napušten koncept sovjetskog modela državnog socijalizma, naročito zbog sukoba sa Staljinom 1948., Titova Jugoslavija, vođena Marxovom idejom “tvornice radnicima”, u Narodnoj skupštini FNR Jugoslavije, donosi “Osnovni zakon o upravljanju u državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva“, popularno nazvan „Zakon o radničkom samoupravljanju“, kao privredni, a kasnije i kao društveni model.
Toga dana zbila se milenijska svečanost jer radnik, koji to do tada nikada nije bio, postaje stvarni vlasnik koji upravlja sredstvima za proizvodnju, ali još važnije – i rezultatima svoga rada. Bio je to jedan od najznačajnijih događaja u povijesti ne samo radničkog pokreta, već cjelokupnog čovječanstva – grandiozni i humani projekt jugoslavenskih komunista u svijetu do tada u oslobađanju čovjeka, reklo bi se jednak pobjedonosnoj Narodnooslobodilačkoj borbi protiv fašističkih okupatora i domaćih izdajnika. Događaj je to koji je nakon kontrarevolucije ili, kako joj tepaju, „tranzicije 90-ih“ potpuno eliminiran iz kolektivne memorije društva kao i iz povijesnog proučavanja Jugoslavije koja se na njemu zasnivala.
Par mjeseci prije, točnije 29. 12. 1949., formiran je prvi Radnički savjet u tvornici cementa „Prvoborac“ u Solinu. Tom prigodom otkrivena je povijesna spomen-ploča prvom Radničkom savjetu s poznatim tekstom „Ostvarujući veliku Marxovu ideju – TVORNICE RADNICIMA – ovdje u Prvoborcu osnovan je PRVI RADNIČKI SAVJET U JUGOSLAVIJI – 29. prosinca 1949. godine“, koja je uklonjena nakon prodaje tvornice strancima te sada tu stoji nova, s nazivom bivše firme, „Dalmacija cement“. Sudbina je htjela da se u malom mjestu Solinu ostvari gigantski korak radničkog pokreta – izabran je prvi Radnički savjet u Jugoslaviji s prvim predsjednikom Antom Gabelićem, stolarom koji je ponosno izgovorio ono poznato: “TVOJA JE TVORNICA – RADNIČE!”
Tih dana Tito je izjavio: „Formiranje prvog Radničkog savjeta u tvornici „Prvoborac“ u Solinu označio je početak nove etape u razvoju našeg društva i borbe za ostvarenje neposredne vlasti radničke klase“.
Da se podsjetimo na taj revolucionarni i progresivni preobražaj društvenih odnosa, proces jedinstven u svijetu samoupravni socijalizam proveden od strane jugoslavenskih komunista. Zapravo, bio je to početak procesa predaje na upravljanje poduzeća u ruke radnika i odvajanje države od privrede, čime su se stvorile pretpostavke za provedbu grandiozne Marxove ideje o odumiranju države dolaskom proletarijata na vlast, te u skladu s idejnim smjernicama Tita i teoretskim i praktičkim razradama Edvarda Kardelja i drugih, kasnije i uz veliki doprinos teoriji i praksi znanstvenika Branka Horvata, čime se socijalistička Jugoslavija bitno distancirala od sovjetskog i drugih modela socijalizma.
Nakon pola godine, 27. 6. 1950., u Narodnoj skupštini FNRJ donesen je „Zakon o radničkom samoupravljanju“ koncipiran samo na proizvodnoj razini, no ubrzo je slijedio i na društvenoj. Samoupravljanjem i decentralizacijom, Radnički savjeti su imali široke ovlasti u upravljanju donoseći najvažnije odluke u radu poduzeća, zaključke o poslovanju, postavljanju i smjenjivanju Upravnih odbora i druge. Međutim, Radničkim savjetima se često negirala uloga u rukovođenju privredom pa su samoupravljanje i decentralizacija imale funkciju razgraditi i omekšati okoštali administrativni sustav socijalizma.
Uvođenje samoupravljanja nije naišlo na jednodušnu podršku lokalnih partijskih organa koji su Radničkim savjetima davali samo savjetodavnu ulogu u poduzećima, problematizirali ulogu sindikata te strahovali od gubitka dijela vlastite moći pa namjera odvajanja države od privrede, uvođenjem samoupravljanja, nikada nije provedena u potpunosti.
Veliku prekretnicu i značaj u razvoju samoupravljanja imao je VI. kongres KPJ, održan od 2. – 7. 9. 1952. po pitanju „Uloge partije u uvjetima samoupravljanja“, koji je okarakteriziran kao prijelomni događaj u razvitku socijalističkih društvenih odnosa, te je odbačena uloga Partije kao neposrednog operativnog rukovoditelja i naredbodavca u državnom i društvenom životu, već da postane avangarda radničke klase i da svojim utjecajem izbori svoje stavove.
Vladajuća struktura KPJ bila je opsjednuta razbijanjem birokracije pa je u izmjenama Ustavnog zakona, donesenog 13, januara 1953, uvela „tri D“ – „Debirokratizacija, Demokratizacija, Decentralizacija“ – te dvodomnu Narodnu skupštinu sa Saveznim izvršnim vijećem (SIV) i Vijećem proizvođača, kojeg su činili predstavnici Radničkih savjeta, a čime je institucionalizirana Marxova diktatura proletarijata.
Uvođenje samoupravljanja i privrednih promjena mijenjalo je i samu Komunističku partiju koja postaje masovnija i prelazi u Savez komunista Jugoslavije (SKJ), a Narodni front u Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije (SSRNJ).
Dakle, nakon samoupravljanja u privredi, uslijedilo je i reformiranje lokalne samouprave pod nazivom DRUŠTVENO SAMOUPRAVLJANJE pa se od tada cjelokupni društveno-ekonomski i politički razvoj u Jugoslaviji zasnivao na samoupravnoj koncepciji, čime je u potpunosti ostvaren otklon od politike i prakse Istočnog bloka..
Sistem radničkog i društvenog samoupravljanja izazvao je veliki interes širom svijeta. Neke su ga zemlje trećeg svijeta bile zainteresirane provesti, dok je na zapadu doživljavan kao rastuća opasnost za temelje tzv. „zapadne demokracije“. Sve češće kritike i osporavanja pozitivne biti ovog modela samoupravljanja, nekada jako hvaljenog, dolaze upravo od onih krugova politologa, sociologa ili ekonomista koji u njemu vide osnovnu opasnost za bit kapitalizma radi prevelike društvene moći radnika, jer se samoupravljanjem pokazalo, uz sve nedostatke i mane, da radnici mogu bez kapitalista.
Zašto se danas, nakon toliko godina, bavimo iskustvima jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja?
Prije svega, jer je to jedinstveni primjer u svijetu. Prvi put u povijesti se radnika i radničku klasu Ustavom i zakonom podiglo na pijedestal vlasti i vlasnika, čime im je bilo garantirano pravo na vlasništvo, upravljanje nad sredstvima za proizvodnju i rezultatima rada. Time je u potpunosti bespredmetna bilo kakva usporedba položaja radnika-samoupravljača i najamne radničke klase u ostatku svijeta.
Nadalje, jer je ostvarena potpuna emancipacija čovjeka-radnika i radničke klase od tutorstva, terora i okova države, kapitala i vlasnika. Ujedno, to je i borba protiv revizije svega postojećeg. koja mora biti ne samo antifašistička, nego i antikolonijalna i antiimperijalistička, jer je sve to već sadržano upravo u borbi za samoupravni socijalizam.
Polazeći od programskih načela SRP-a, koji svoja utemeljenja nalazi u izvornom marksizmu te. dugoročno, programski zagovara upravo socijalizam samoupravnog tipa, smatramo da samoupravljanje nije otpisano, a još manje da je sahranjeno, već upravo obratno: što je veći pritisak kapitala za revizijom radnička prava, to će biti i sve snažniji otpor radničke klase. Želimo također naglasiti da je SRP obavezan uporno ukazivati na činjenicu da se radnici u današnjoj kapitalističkoj Hrvatskoj, usprkos potpunoj društvenoj degradaciji, nerado pozivaju na prošlost koja je bila daleko humanija i u kojoj su bili značajna društvena grupacija, ali su im sjećanja blokirana agresivnim ispiranjem mozga, kako od strane ideologije nacionalizma i neoliberalizma, tako i uz jaku dozu antikomunizma koja dolazi iz vjerskih krugova, koji kao da su došli na svoje: „Raj se ipak nalazi s onu stranu života i svaki dobar antikomunista dobit će od Crkve ulaznicu za Raj nakon smrti.“
Konkretnije rečeno, radnička klasa je deklasirana zbog klero-nacionalizma, nezaposlenosti, ekonomskog, socijalnog i političkog kaosa i oštre restrikcije radničkih prava. Izgubila je tradiciju borbe i vlastiti politički i klasni identitet, klasnu svijest i radničku solidarnost . Uskrsla im je prošlost, ustali su mrtvi bogovi, uplovili su u divlji, primitivni i retrogradni kapitalizam, nesvjesni da su kao najbrojnija društvena grupacija, jedinstvom i radničkom solidarnošću koja im daje neslućenu snagu i moć, sposobni mijenjati ove nehumane, nepodnošljive i diskriminirajuće društvene odnose.
Zato i tražimo sve ono što bi nam moglo poslužiti u suočavanju i prevladavanju problema kapitalizma 21. stoljeća, a ti su rezultati daleko u korist samoupravljanja, što priznaju i oni koji rješenja ne vide u nekakvom socijalizmu 21. stoljeća. Dakle, ovime ne dovodimo u pitanje aktualnost socijalističkog samoupravljanja koje je postojalo jučer, a postojat će i ubuduće, jer sve aktualnija društvena alternativa „socijalizam ili barbarstvo“ zapravo postaje „socijalizam ili fašizam“ ili čak „civilizacija ili barbarizam“, pa je poznata krilatica danas jednako aktualna kao u vremenu kad ju je izrekla slavna revolucionarka Rosa Luxemburg.
Upravo krize koje stalno generira kapitalizam, nesposoban razriješiti osnovne proturječnosti društva, iniciraju proces obratno proporcionalan radničkih prava i stanja društva: što je kriza kapitalizma izrazitija – to su i radnička prava manja.
Dakle, sve se lomi preko leđa radnika – smanjivanjem radničkih prava, pogoršavanjem općih uvjeta rada, produljenjem radnog vremena, neplaćanje prekovremenih sati, zapošljavanje na određeno vrijeme, nesigurnost rada, plaća i drugog – što je u Hrvatskoj naročito izraženo. Ako se uzme u obzir da su prava samoupravljača u svoje vrijeme daleko nadilazila prosjek prava njihovih evropskih kolega, ovih dana, po zadnjem izvještaju EU, stanje prava radnika u Hrvatskoj je krajnje poražavajuće, jer je na samom začelju pa je gotovo nevjerojatno da u nas apsolutno nitko ne reagira: ni radnici, ni sindikati, ni poslodavci, ni država – opijeni već spomenutim opijatima.
Kao što smo svjedoci od 90-ih užarene revizije bliske, ali slavne antifašističke povijesti, jednako takvu prljavu i štetnu rabotu trpi i samoupravljanje od zlonamjernih interpretacija novokomponiranih „stručnjaka“, dokazujući da je to za njih „propali projekt.“
Stoga, uz potrebne korekcije u koraku s vremenom, samoupravljanje i dalje ostaje trajni putokaz društvenog progresa u oslobađanju čovjeka od eksploatacije čovjeka.
Zato je poruka radnicima: klasnom sviješću i radničkom solidarnošću te samoupravnim procesima lomite okove kapitala, ostvarujući perspektive za život i rad dostojan čovjeka. Okupljajte se oko tog barjaka, jer kapitalisti ne mogu bez radnika – radnici mogu bez kapitalista – dokazali samoupravljanjem!
27. 6. 2026.
Socijalistička radnička partija Hrvatske