Archive for Radnici

e-PROSVJED SSSH: RADNICIMA HVALA – ALI PRVO PRAVA!

http://www.sssh.hr/hr/vise/nacionalne-aktivnosti-72/e-prosvjed-sssh-radnicima-hvala-ali-prvo-prava-4332

Epidemija korona-virusa ne dopušta održavanje tradicionalne sindikalne povorke i javnoga prosvjeda povodom Međunarodnog praznika rada. Stoga će Savez samostalnih sindikata Hrvatske ( SSSH) ove godine organizirati e-prosvjed putem internetske platforme Zoom.

E-prosvjed održat će se u petak, 1. svibnja 2020. godine, pod sloganom „Radnicima hvala – ali prvo prava“, od 11,00 sati do 12,00 sati.

Ova kriza još je jednom pokazala vrijednost svih radnika za funkcioniranje društva i naš svakodnevni život. To se odnosi kako na zdravstvene radnike, tako i na one koji su rijetko u fokusu javnosti, a bez čijeg se rada normalan život ne može odvijati, kao što su trgovci, graditelji, čistači, policajci, vatrogasci i drugi. Ne smijemo zaboraviti ni sve one koji zbog epidemioloških mjera uopće ne mogu raditi, iako je i njihov doprinos našem životu značajan. Mnogi im ovih dana pljeskom zahvaljuju, ali radnicima su prvo potrebna bolja prava – veće plaće, bolji uvjeti rada, uključujući i bolju zaštitu zdravlja i sigurnosti na radu.

Kriza je jasno pokazala neodrživost postojećeg društveno-ekonomskog sustava. Još jednom će se ogroman javni novac potrošiti na sprečavanje kolapsa ekonomije. Radnici će podnijeti dvostruku žrtvu – na svojim plaćama i radnim mjestima, ali i kao porezni obveznici. SSSH za Međunarodni praznik rada želi poslati poruku kako je ova kriza prilika da jasno kažemo da nema povratka na staro, nego da je vrijeme za novu paradigmu društvenog i ekonomskog razvoja. Ona mora biti socijalno pravednija, ali i napokon ozbiljno adresirati problem ekološke održivosti našeg planeta.

Virtualni prosvjed uključivat će svjedočanstva radnika o utjecaju krize na njihov rad i radna mjesta, te poruke vodstva SSSH o našim zahtjevima,  viziji rada i svijeta po mjeri čovjeka kao i budućnosti kada najgori dio epidemije prođe. U prosvjedu će sudjelovati i udruge civilnoga društva koje će govoriti o drugim aspektima krize i rješenjima.

Pozivamo i vas da se priključite!

Potrebna je prethodna registracija i to što prije kako biste osigurali svoje mjesto (broj sudionika je ograničen). Registrirati se možete preko ove poveznice:
Prijava za javnost: SSSH e-prosvjed “Radnicima hvala – ali prvo prava”

Na temelju registracije, dan prije prosvjeda poslat ćemo vam poveznicu za Zoom Meeting i šifru kako biste mu mogli pristupiti.

Novinari će također moći pratiti e-prosvjed uključenjem u Zoom Meeting.

Oni novinari koji se žele uključiti u Zoom Meeting kako bi u prosvjedu osobno sudjelovali ili kako bi mogli osigurati snimku/prijenos pozivamo, također, da se registriraju, ali preko ove poveznice:
Prijava za medije: SSSH e-prosvjed “Radnicima hvala – ali prvo prava”

Na temelju registracije, dan prije prosvjeda poslat ćemo vam poveznicu za Zoom Meeting i šifru kako biste mu mogli pristupiti.

Preporučamo novinarima da se u Zoom Meeting uključe 15 minuta prije službenog početka prosvjeda.

Prosvjed ćemo prenositi i uživo na Facebook stranici SSSH (Facebook live).

Vidimo se 1. svibnja!

Jel’ dosta više?!

U krizi izazvanoj koronavirusom, bugarska je vlada, poput naše, osigurala novac za spašavanje radnih mjesta. Bugarski su poduzetnici, poput naših, pojurili iskoristiti ovu mjeru. Bugarski im je premijer, za razliku od našeg, poručio da prvo prodaju svoje skupe limuzine pa da mu se tek onda obrate za pomoć. A kad je tamošnja udruga poslodavaca primijetila kako je uvrijedio bugarske poslovne ljude, bugarski je premijer to otklonio i napomenuo da mu je namjera bila samo zaštiti radnike i radnička prava. Iako su automobili samo mali dio ukupno akumuliranog bogatstva, bugarski je premijer pojasnio da prodajom samo jednog skupocjenog automobila kapitalist-bogataš svojim radnicima može osigurati plaću za barem mjesec dana. Zaključio je da je prodaja jednog automobila daleko manja žrtva nego da radnik ostane bez jedinog izvora prihoda.

Premijer koji štiti radnika i njegov jedini izvor prihoda i koji se ne libi očitati bukvicu razmaženim poduzetnicima – u Hrvatskoj je to nezamislivo. Naši poduzetnici su sigurni: kad je dobro zarađuju za sebe, a kad zagusti dobit će pomoć od države. Oni, poduzetnici! A radnici?

Radnici su izloženi šikaniranju. Na neke se vrši pritisak i traži da potpišu sporazumni raskid radnog odnosa, uz obećanje da će ih isti poslodavac ponovo zaposliti kad kriza prođe. Vjerojatno su mnogi i potpisali, iako nisu morali. Bez obzira na pandemiju, radna i socijalna prava nisu suspendirana, radnici i dalje imaju prava na otpremnine i otkazne rokove kad im poslodavac otkaže ugovor o radu. Neki su ipak potpisali sporazumni raskid i time se odrekli svojih prava. Učinili su to u nadi da će poslodavac ispuniti obećanje i ponovo ih zaposliti kad kriza prođe. Tako je to u kapitalizmu. Radniku je plaća jedini izvor prihoda pa je u stalnom strahu za golu egzistenciju, stalno važe što je manje zlo: privremeno ostati bez prihoda ili se zamjeriti poslodavcu i izgubiti šansu za ponovno zaposlenje. Onaj tko se nije suočio s ovako teškom dilemom, radnika ne može razumjeti. Odnosno, mogao bi kad bi htio. Bugarski premijer razumije, naš ne.

Sindikalnim organiziranjem radnici mogu ojačati svoj položaj, jer se mogu kolektivno boriti za svoja prava. Nažalost, sindikati su na slabim pregovaračkim pozicijama u situaciji u kojoj ne mogu organizirati štrajkove i prosvjede. Iako bi trebala biti onaj treći partner koji uravnotežuje interese kapitala i rada, Vlada uvijek, u svakoj krizi, otvoreno brani interese kapitala. Vlada će formalno, reda radi, pozvati sindikate na razgovor, ali do sada nije pokazala nimalo sluha za očuvanje razine plaća onima kojima je plaća jedini izvor prihoda. Dapače, pokušava izazvati razdor među sindikatima i radnicima, posvađati realni i javni sektor, nametnuti tezu da radnici javnog sektora moraju spašavati radnike u privatnom sektoru. Da sve ostane unutar „obitelji“, unutar klase koja živi od svog rada. Da se od jednih kojima je plaća jedini izvor prihoda prelije drugima kojima je plaća jedini izvor prihoda. U mainstreamu hrvatske politike, nezamislivo je neko drugo rješenje, posebno ne ono kojim bi se dirnulo u akumulirano bogatstvo „poslovnih ljudi“.

Drugačija su rješenja, naravno, moguća – ali ne u kapitalizmu. Kapitalizam je, naprosto, takav sustav: štiti vlasnika, gazi radnika!

Pa, jel’ dosta više?!

 

 

Vesna Konigsknecht,

predsjednica SRP-a

Kruha i igara

Zahlen Sie bitte!

Prije dva tjedna pozvani smo da pljeskom zahvalimo doktorima, medicinskim sestrama i ostalima koji se bore protiv koronavirusa. Građani su se odazvali, a pljesak podrške stigao je i iz Vlade (wow!).

Desetak dana kasnije društvenim se mrežama proširio poziv da se u nedjelju navečer zapjeva za „sve naše zdravstvene radnike, naš stožer, policiju, vojsku, za sve navijače i ostale koji u ovim teškim trenucima žrtvuju svoje zdravlje za dobrobit svih nas“. Akcija se reklamirala i u središnjem Dnevniku, pa su građani zapjevali.

Frustriranim ljudima, zatvorenima u svoja četiri zida, svidjela se ideja da istovremeno otvore prozore i izađu na balkone, da zajednički zaplješću i zapjevaju, neki su i zasvirali. Jednostavno je i zabavno, ništa ne košta, daje osjećaj povezanosti i svjedoči o zahvalnosti.

Izrijekom su spomenuti, što u jednom, što u drugom pozivu, doktori i medicinske sestre, svi zdravstveni radnici, stožer, policija, vojska, navijači i ostali. Iako bi u kategoriju „ostali“ mogle spadati neznane i nepriznate heroine na prvoj crti zaraze – blagajnice i prodavačice, njegovateljice i čistačice, apotekarke i službenice na šalterima pošte ili FINA-e – predlažem da njima ne plješćemo i da im ne pjevamo, nego pozivam njihove poslodavce da ih pošteno plate i da im uz plaću isplate dodatak za rad u teškim i opasnim uvjetima.

Pljeskanje i pjevanje može djelovati simpatično, ali, u stvari, spada u kategoriju „kruha i igara“; nema veze što nećete biti pošteno plaćene, nema veze što je vaš rad (ne samo sada) podcijenjen i nepriznat, nema veze što vas izrabljuju i ponižavaju, nema veze što ste izložene zarazi, ništa to nije važno, važno je da dobijete vaših petnaest minuta slave – da vam se plješće i pjeva.

Niti sam pljeskala, niti sam pjevala. Jer ne treba. Ne treba pljeskati, ne treba pjevati – treba platiti. Zahlen Sie bitte!

 

 

Vesna Konigsknecht,

predsjednica SRP-a

8. mart, Međunarodni dan žena

Svim drugaricama, radnicama, sugrađankama, svim ženama ovog svijeta, čestitamo 8. mart!

8. mart, Međunarodni dan žena

8. marta 1857. godine u New Yorku su štrajkale tekstilne radnice zahtijevajući bolje radne uvjete. Pola stoljeća kasnije, 1908. godine, održane su demonstracije 15.000 tekstilnih radnica u Chicagu. Radnice su prethodno bile zatvorene u tvornici iz koje nisu mogle izaći, a onda je izbio požar u kome je stradalo 129 žena. Godinu dana kasnije, u znak sjećanja na ovaj događaj, u New Yorku je prvi put obilježen 8. mart. Zahtijevajući bolje plaće, kraći radni dan i pravo glasa, žene su započele borbu za ekonomsku, političku i socijalnu ravnopravnost.

1910. godine u Kopenhagenu, na Međunarodnoj konferenciji radnih žena, njemačka socijalistkinja Clara Zetkin izlazi s prijedlogom da se 8. mart obilježava kao Međunarodni dan žena. Na Drugoj međunarodnoj konferenciji žena u Moskvi, 1921. godine, odlučeno je da se 8. mart u cijelom svetu proglasi međunarodnim Danom žena, da bude podsjetnik na dugogodišnju žensku borbu. Ujedinjeni narodi od 1975. godine i službeno obilježavaju Međunarodni dan žena. Dvije godine kasnije, Generalna skupština Ujedinjenih naroda rezolucijom je proglasila 8. mart Danom ženskih prava i međunarodnog mira.

Danas je ženama nominalno dostupno sve što i muškarcima, formalno su potpuno ravnopravne, no u stvarnosti je naše društvo još puno predrasuda i u njemu su još uvijek itekako vidljive podjele na muške i ženske poslove, obaveze, načine ponašanja. Žene su danas stupnjem obrazovanja pretekle muškarce u stjecanju visoke stručne spreme, magisterija i doktorata. Stopa zaposlenih žena raste. U Hrvatskoj je 2012. godine bilo zaposleno 52,6 posto žena, a 2018. njih 60,1 posto. No, iako su Ustavom zajamčena jednaka prava, u praksi, u stvarnom životu, ravnopravnost žena i muškaraca još nije postignuta. Država ne sprječava napredovanje žena, ali postoje mnoge društvene prepreke koje se temelje na rodnoj i stereotipnoj podjeli uloga. Istraživanje iz 2016. Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost pokazuje da u 58,4 posto slučajeva žene vode brigu o djeci, a u 83 posto o kućanskim poslovima. Žene će i dalje nastaviti manevrirati između posla i obitelji više nego što to čine muškarci. U svijetu žene obavljaju dvije trećine poslova, a privređuju samo jednu desetinu svjetskog dohotka i posjeduju manje od jedan posto svjetskih dobara. Prema rezultatima UN-ovog istraživanja, žene diljem svijeta zarađuju 77 posto iznosa plaćenog muškarcima. U Europskoj uniji plaće žena u prosjeku su 16 posto manje od plaća muškaraca na istoj poziciji, a mirovine su čak 24 posto manje.

Studija koju je ovih dana objavio Program UN-a za razvoj (UNDP), na temelju podataka iz 75 zemalja, pokazuje da gotovo 90 posto svjetske populacije – uključujući i žene – ima neke predrasude prema ženama: „muškarci su bolji politički vođe ili direktori tvrtki od žena; studiranje je važnije za muškarce nego za žene; muškarci trebaju imati prioritet na tržištu rada kad je ponuda radnih mjesta slaba…“. UN-ova agencija poziva vlade i institucije da počnu koristiti novi politički pristup kako bi se stalo na kraj stereotipnim razmišljanjima i diskriminatornim praksama. Napori koji su bili efikasni u eliminaciji razlika kad se radi o zdravstvu ili obrazovanju sada trebaju ići dalje kako bismo se suočili s još težim problemom: duboko ukorijenjenim predrasudama – kako kod muškaraca tako i kod žena – koje sprečavaju istinsku ravnopravnost. I kako bi se promijenila porazna statistika iz izvješća po kojoj 28 posto ljudi u svijetu smatra da je normalno da muškarac tuče ženu.

S jedne strane, borbu za prava žena mora se sagledavati u širem kontekstu, kao dio borbe za osnovna ljudska prava. Negativni trendovi u društvu kojima smo svjedoci ne idu u prilog toj borbi. S jedne strane, vidimo opći porast nasilja – u obitelji, među vršnjacima, među navijačima, na društvenim mrežama, na portalima u komentarima ispod članaka… Vidimo i sve češće uplitanje Crkve u mnoge segmente društva. Crkva i udruge pod utjecajem Crkve nameću konzervativna rješenja i traže izmjenu postojećih zakona želeći, između ostalog, ograničiti pravo žene na prekid trudnoće. Vidimo porast nacionalizma i ksenofobije, rasizma i mržnje. Očita je nedovoljna briga društvenih institucija koje su pritisnute tradicionalizmom i socijalnom neosjetljivošću, posebno kad su u pitanju ženska ljudska prava. Umjesto da radi na provođenju postojećih zakona kojima se regulira problematika žena, obitelji i društva (i na poboljšanju te regulative!), vlast tolerira sve agresivniju kampanju ultrakonzervativnih snaga koje zagovaraju reviziju stečenih prava žena dovodeći do porasta netrpeljivosti, do netolerancije i nesigurnosti u društvu. Kad razularena desnica nasrće na mnoge dosegnute vrijednosti i povijesne činjenice, u najtežem su položaju upravo žene. One ostaju potplaćene, niže rangirane, omalovažene, u reproduktivnom smislu svedene na inkubator.

S druge strane, položaj žena u društvu evidentno proizlazi iz prirode samog kapitalizma: kapital voli slabo plaćeni, a još više neplaćeni rad i zato zdušno podržava i održava podjelu na “muške” i “ženske” poslove. “Ženski” poslovi su u pravilu oni koji su slabije plaćeni (na primjer, u tekstilnoj industriji) i najveći dio onih koji su neplaćeni. Kuhanje, peglanje, čišćenje… sve ono što radnicima omogućuje da se svaki dan iznova vraćaju na posao, kao i briga o nemoćnima (onima koji su premladi, prestari ili prebolesni da bi mogli biti radna snaga) – za te su poslove, neplaćene poslove, još uvijek, najvećim dijelom zadužene žene.

Kad govorimo o potrebnoj politizaciji borbe za ženska prava i o uvođenju feminističkih principa u sindikalne akcije (o čemu se ovih dana govorilo na jednoj tribini o perspektivama ženskog štrajka u domaćem kontekstu), moramo biti svjesni da borba protiv dvostruke opresije žena mora biti dio borbe za oslobođenje radničke klase. A svaki put kad govorimo o borbi za radnička prava, moramo govoriti i o neplaćenom radu, jer taj neplaćeni rad omogućuje onaj plaćeni. Može li radnik raditi ako je gladan, ako mu djeca ili stari roditelji nisu zbrinuti? Sve dok procesi dnevnih aktivnosti (kuhanje, peglanje, čišćenje…), kao i briga o nemoćnima (djeci, starima, bolesnima) leže najvećim dijelom na ženskim plećima – žene neće imati vremena za sindikalne ili političke borbe. Da bi sudjelovanje žena u sindikatima i političkim organizacijama odgovaralo njihovoj zastupljenosti u sferi rada, neplaćeni poslovi moraju biti maksimalno socijalizirani i ravnomjerno raspoređeni između muškaraca i žena kako bi žene i muškarci mogli ravnomjerno sudjelovati u borbi za pravednije društveno uređenje.

 

 

Vesna Konigsknecht,

predsjednica SRP-a


Hit Counter by http://yizhantech.com/