Masovni otpor okupatorima, njemačko-talijanskim fašistima i domaćim izdajnicima nastale kvislinške tvorevine tzv. NDH, širom Dalmacije započeo je već od sredine ljeta te ratne 1941., tokom kolovoza, na poziv Tita i KPJ. Do izražaja dolazi veliki utjecaj KP u narodu, naročito među omladinom koja masovno prilazi SKOJ-u, demantirajući danas sve one koji tendenciozno i zlonamjerno zanemaruju tu činjenicu, potencirajući navodnu “spontanost narodnog otpora”, a zapravo je jedino KP organizirala otpor dok su se sve ostale političke snage pasivizirale, ugasile ili čak priključile okupatorima i profašističkoj NDH-aziji, baš kao i predstavnici crkve. Već prve borbe u Dalmaciji pokazale su svu okrutnost i krvoločnost fašista.

Da se podsjetimo – stvaranju prvih odreda prethodio je prvomajski proglas CK KPH s pozivom narodu Hrvatske na oružani otpor, kao i odluka da sve partijske organizacije formiraju vojne komitete za pripremu oružanog ustanka. Tako je u Splitu već 7. maja 1941. na Marjanu formiran 1. Udarni odred od 66 komunista koji su položili zakletvu, prikupljali oružje, vršili sabotaže i druge akcije, a iz kojeg kasnije nastaje Prvi splitski partizanski odred.

Rimski ugovori, kojim tzv. NDH 18. 5. 1941. predaje Talijanima Dalmaciju s gotovo 400.000 svog stanovništva, izdajnički su čin koji je izazvao još veći bijes i otpor naroda te ubrzao formiranje partizanskih odreda u Dalmaciji s planom spajanja sedam dalmatinskih odreda: solinskog, kaštelansko-trogirskog, rogozničko-primoštenskog, zatonsko-vodičkog, šibenskog i sinjskog, koji bi činili jezgru NOP-a u zaleđu Dalmacije.

Provodeći taj plan, borci Prvog splitskog partizanskog odreda krenuli su 11. 8. 1941. iz Splita, predio Plokite, slabo naoružani i bez ratnog iskustva, teško se probijajući kroz vrleti Dalmacije. Neadekvatno obučeni i žedni, otkriveni su opkoljeni i napadnuti od strane ustaša i Talijana 14. 8. 1941. u Klapež poljani kod sela Košute, gdje se vodila prva borba s fašistima u Dalmaciji, u neravnopravnom odnosu 44 partizana nasuprot 400 okupatora i ustaša – borbi u kojoj je odred bio razbijen.

Prvi splitski partizanski odred imao je 3 voda s po 22 borca ili ukupno 66 boraca. Komandir odreda bio je Đordano Borovčić-Kurir, a komesar Alfred Santini. Vodovima su rukovodili: I. vod – Andro Račić, II. vod – Tomo Blašković, III. vod – Mate Šarić. Splitski partizanski odred krenuo je iz Splitskog polja 11. kolovoza, i to samo 1. i 3. vod, tj. 44 borca. Krenuli su bez 2. voda koji je zalutao, a čekali su ga dva sata. Sa Splitskim partizanskim odredom krenuo je komandant Mirko Kovačević-Lala, iskusni španjolski borac – komandant svih partizanskih odreda u Dalmaciji. Drugi vod je nakon toga rasformiran.

Odred je od samog početka imao poteškoća s vodičima. Dana 14. kolovoza stigli su iznad sela Košuta, umorni, gladni i bez vode. U selo su po hranu i vodu otišli Vladimir Marković Inđo i Veljko Neškovčin. Neobaviješteni seljaci su ih s nepovjerenjem dočekali te prijavili neprijateljima. Došlo je do opkoljavanja i borbe u kojoj je među prvima poginuo Mirko Kovačević-Lala, što je imalo velikog utjecaja na daljnje ponašanje boraca. Na mjestu okršaja poginula su još tri borca, a tri borca su ubijena prilikom zarobljavanja. Zarobljena su 24 borca, i teško ranjeni Vinko Paić-Ožić – dakle 25 boraca. Iz borbe se uspjelo spasiti 13 boraca koji su se vratili u Split.

Zarobljene borce zatvorili su u Sinju, gdje se presudom pokretnog prijekog suda tzv. NDH određuje kazna smrti strijeljanjem koja je izvršena 26. 8. 1941. na Ruduši kraj Sinja. U zatvoru je pod batinama umro Vinko Paić-Ožić.

Na smrt su osuđeni 21 borac Splitskog partizanskog odreda, dva borca Solinskog partizanskog odreda, i seljak Šime-Šimun Stojanac iz Dicma, koji je optužen da je dostavljao oružje solinskim partizanima. Na samom stratištu, partizani su klicali: „Živila Crvena armija! Živili proleteri! Živio oslobodilački pokret! Krvnici! Kukavice! Evo ti prsi, pucaj, pucaj! Ima još naroda iza nas!“

Dakle, od 45 boraca Splitskog partizanskog odreda, poginulo je sedam boraca, zarobljeno ih je 25, a izvuklo se iz obruča i spasilo 13 boraca: Tonči-Trobo Alfirević, Ante Anđelić, Andrija Bužančić, Mate Hajduković, Josip Jadrić, Ivan-Iso Jukić, Inđo Marković, Svemir Matutinović, Veljko Neškovčin, Paško Srdelić, Veljko Subota, Nenad Vukadin i Božo Šarić.

Od zarobljenih – u zatvoru je umro Vinko Paić-Ožić. 21 borac je strijeljan, a trojica su pomilovana i oslobođena: Jerko Čerina, Martin Gabričević i Nikola Matković.

Poginuli su: Mirko Kovačević-Lala – komandir, Vinko Blaić, Ante Blajčić, Andro Račić Latiša – komandir 1. voda, Mate Šarić – komandir III. voda, Ivan Uvoda i Ljubo Zorica.

U Ruduši je strijeljan 21 borac Splitskog partizanskog odreda: Bruno – Đordano Borovčić – Kurir, Franin, komandir odreda, Alfred Santini, politički komesar odreda, Ivan Antonini, Nebojša Borozan, Mirko Dujmić, Branko Duplančić, Dušan-Duško Frua, Petar Jelaska, Jozo – Josip Krstulović, Jozo – Josip Markotić, Ivan Marković, Marin Matković, Vjekoslav – Vjeko Ozretić, Josip – Jozo Petrić, Ante Popović, Josip Radetić, Dragutin Rogulj, Šimun Stojanac, Tadija Skopljanac, Ante Torkar, Davor Urlić i Ante Zelić. Među strijeljanima nalazila su se dva borca Solinskog partizanskog odreda koji su bili zatvoreni zajedno sa Splićanima u Sinju i to Ante Katić i Ante Čerina-Tonko.

Poraz Prvog splitskog partizanskog odreda odgodio je ujedinjenje dalmatinskih odreda za par mjeseci, međutim borba Prvog splitskog partizanskog odreda označila je početak ustanka u Dalmaciji.

Vladimir Nazor, pjesnik i učesnik NOR-a osvrnuo se na te slavne dane prkosa i ponosa:

“Negdje iza veličanstvenih planina, što prave zaleđe vašim jadranskim žalima, šaljem vam pozdrav i ovu poruku. Jadan li je svaki, koji u ovom sudbonosnom sukobu i obračunavanju sjedi na kućnom pragu, da bojažljiv, mlitav i neodlučan misli samo na svoje sitne lične koristi! Hrvatski ponos, hrvatski prkos i hrvatsko junaštvo pokazivalo se kroz vjekove djelima naših otaca i pradjedova. Mlitavost, ravnodušnost, prilagođavanja tuđim autoritativnim zahtjevima, savijanje šije pred otimačem i krvnikom, odricanje od svoga jezika i od svojih običaja, puzanje pred tuđinskom petom: sve te sramote i svi ti poroci nisu još nikada okaljali Dalmatinca. Pa neće ni u dane, što ih sada proživljujemo.

U zaleđu Dalmacije rasplamtio se i gori uvijek jačom žestinom rat partizana protiv fašizma. Hrvati i Srbi, katolici, pravoslavci i muslimani digoše se protiv okupatora, protiv Nijemaca, Talijana i njihovih slugu i robova, ustaša i četnika, koji pale kuće, kolju ljude, uništavaju imanja, sela i varoši.

Ili se pustiti zaklati i istrijebiti za uvijek, ili se dignuti i obraniti. Trećega nema. Jao mlitavcu i strašljivcu! Njemu nema spasa. Oluja će ga zahvatiti, ma se on ponižavao, čuvao i pritajivao.

Partizani su od negdašnjih pojedinih, gotovo nenaoružanih skupina sastavili čete i bataljone, pa brigade i divizije: narasli su u korpuse i čitavu vojsku, koja – dobro vođena i uvijek bolje opskrbljena – tuče u našoj zemlji okupatore, bije, goni i kažnjava četnike i ustaše, braneći narodu život i njegovo imanje….’. Čuvajmo svoju čast i obraz svoj!”

Vječna slava Titovim borcima Prvog splitskog partizanskog odreda!

Split, 11. 8. 2026.