Archive for Eu

18. GODIŠNJICA NATO AGRESIJE NA SR JUGOSLAVIJU

Danas 24. marta, navršava se 18 godina od početka brutalne NATO agresije na SR Jugoslaviju, odnosno Srbiju i Crnu Goru, koja je trajala punih 78 dana. Sama agresija pokrenuta je mimo svih dotadašnjih normi međunarodnog prava, povelje UN-a, završnog dokumenta iz Helsinkija o evropskoj sigurnosti i suradnji pa i do tada važećih NATO akata koji su Sjevernoatlantski savez definirali kao obrambeni sistem.

Iako je NATO agresija na SR Jugoslaviju predstavljala presedan po nekoliko osnova, ona je ipak proizvod jedne politike koja si želi uzurpirati pravo dominacije u svijetu i upravljanja iz jednog centra moći.

Agresija koju je tzv. međunarodna zajednica, a ustvari grupa najbogatijih zemalja svijeta na čelu sa SAD-om i NATO, izvršila u proljeće 1999. godine na SRJ, bila je u svojoj biti sastavni dio borbe za prostor koja je krenula nakon tektonskih društveno-političkih procesa 90-ih godina prošlog stoljeća, a kojima je cilj bio prodor krupnog kapitala na Istok i osvajanje novih teritorija.

Tim prodorom je kapitalizam, koji se našao u dubokoj krizi 80-ih godina prošlog stoljeća, ostvario svoja tri cilja i odgodio svoj silazak s društvene scene i odlazak u povijest za jedan nedefinirani vremenski period.

Ciljevi koje je kapitalizam postigao su:

- ekonomski

- politički

- vojni

 

EKONOMSKI cilj sastojao se od:

Osvajanja novih tržišta.

Preuzimanja infrastrukture, sirovinske i financijske baze novoosvojenih područja.

Dobivanja jeftine radne snage, bilo postojeće u zemljama u koje su transferirali kapital ili one imigrantske u vlastitim zemljama.

POLITIČKI cilj sastojao se od:

Eliminacije socijalizma u Evropi i samoupravljanja u Jugoslaviji.

VOJNI cilj sastojao se od:

Prodora na Istok s krajnjim ciljem približavanja i opkoljavanja Rusije i Kine. I taj proces još traje.

Agresija na SRJ 1999. godine, osim što je bila dio opće strategije osvajanja prostora, na način kako je izvedena po svojoj brutalnosti imala je i zadatak kažnjavanja neposlušnog protivnika.

Naime, dinamika prodora u istočnoj Evropi bila je za nosioce imperijalne težnje zadovoljavajuća, jer su u zemljama bivšeg socijalističkog bloka lako pronašli suradnike među političkim elitama za rušenje dotadašnjeg društveno-političkog uređenja, koji su time vlastiti narod i materijalne resurse predali globalnom krupnom kapitalu.

Problem je nastao na jugoslavenskom prostoru. Posebno nepoželjan imperijalističkim krugovima bio je njen model samoupravnog socijalizma kao primjer emancipatorske prirodne pozicije rada u društvu i dostojanstva radnika koji bi bili u stanju upravljati vlastitim sudbinama uz pun državni suverenitet.

U procesu koji je dirigiran izvana, a realiziran iznutra, predani smo na milost i nemilost svjetskim moćnicima pri čemu su vodeću ulogu odigrale secesionističke republike Slovenija i Hrvatska, a po domino efektu slijedile Bosna i Hercegovina i Makedonija, bez iole racionalne potrebe koja bi imala pokriće u ekonomskoj ili nekoj drugoj logici. Jedinu prepreku osvajanju kompletnog  prostora i dominacije nad njim, predstavljala je tadašnji ostatak nekadašnje države, SR Jugoslavija, koja je, iako s tada već promijenjenim društveno-političkim uređenjem, percipirana kao zadnji bastion na putu imperijalističkim moćnicima i zbog toga ju je trebalo kazniti. Da se radi o kažnjavanju razvidno je već iz činjenice da je međunarodna zajednica primjenjivala različite kriterije za pojedine republike i narode bivše Jugoslavije, što je bilo dozvoljeno jednima, nije bilo dozvoljeno drugima, a to je zavisilo od stupnja koncilijantnosti lokalnih oligarhija naspram svjetskih moćnika.

Uslijedila je brutalna agresija NATO snaga koje nisu nanijele SRJ relativno velike vojne gubitke usprkos širini kampanje i činjenici da je omjer snaga izražen u ljudstvu i vojnoj opremljenosti između agresora i napadnutih bio do tada nezabilježen u vojnoj praksi. Iako su vojni gubici SRJ bili relativno mali, zato su oni civilni i materijalni bili vrlo visoki. Uništavana je infrastruktura i ekonomska supstanca zemlje primjenom najsofisticiranijih sredstava koja nemaju nikakvo vojno opravdanje, već su namijenjena materijalnom razaranju civilnih i privrednih objekata, često s katastrofalnim učincima.

Prvi su put upotrijebljene grafitne bombe, a vrhunac brutalnosti postignut je upotrebom municije s osiromašenim uranom koja trajno kontaminira prostor u kojem žive ljudi, a o apsurdu upotrebe tih sredstava svjedoči činjenica o velikom broju stradalih pripadnika agresorskih jedinica koje su rukovale tom municijom.

Presedan, par excellence, učinjen je sada već prema državi Srbiji otimanjem dijela njenog teritorija mimo svih međunarodnih pravnih normi i instaliranjem imperijalističkog protektorata na Kosovu i Metohiji s najvećom NATO vojnom bazom u ovom dijelu svijeta. Tim činom stvorena je jedna umjetna kvazidržavna tvorevina bez vlastite privrede od koje bi njeni građani živjeli, ali s velikim i vrijednim mineralnim resursima, koju nije priznao veliki broj zemalja u svijetu, a čija je osnovna namjena biti odskočna daska SAD-a i NATO-a na putu prema Kaspijskom bazenu. Ta je teza potvrđena 2008. kad su SAD i NATO stojeći jednom nogom na Kosovu i Metohiji pokušali drugom nogom zakoračiti na Kavkaz, što im, na sreću, nije uspjelo. Kasnija događanja u Ukrajini i ona recentna u baltičkim zemljama potvrđuju namjere SAD-a u širenju utjecaja prema Rusiji, ne prežući pritom od suradnje s eksplicite fašističkim subjektima.

Od agresije je, eto, proteklo 18 godina, ali posljedice su još prisutne, prvenstveno one zdravstvene kao posljedica trajno kontaminiranog tla od upotrebe radioaktivne municije. Ali i sam proces porobljavanja još traje. On se finalizira, ovaj put ne vojnim sredstvima, s ciljem da se žrtva ponizi i uvuče u interesni krug svojih tlačitelja – EU i NATO. Na raspolaganju je široki spektar metoda: od honoriranja oligarhije, obećanja za jednokratnu upotrebu, uvjeravanja, ucjena, podmetanja i slično.

Doprinos agresiji odradile su i bivše republike SFRJ, pa i Hrvatska, dozvolivši agresorskim snagama korištenje zračnog prostora za avione koji su polijetali iz NATO baze u Avianu. Dio neiskorištenih bojnih punjenja ti su avioni na povratku istresali u Jadransko more da bi se oslobodili prije slijetanja.

Aviano je tih dana svjedočio i plemenitoj strani ljudskog uma. Cijelim tokom bombardiranja tamo su se održavale vrlo organizirane masovne proturatne demonstracije na dnevnoj bazi, pretežno mladih ljudi pristiglih iz svih dijelova Italije i Evrope. Broj prisutnih znao je vikendom prelaziti brojku od 25.000 ljudi. Socijalistička radnička partija je, kao jedini politički subjekt iz Hrvatske, u organizaciji i suradnji s našim drugovima iz Rifondazione Comunista dva puta učestvovala u demonstracijama i to 17. aprila i zadnji vikend prije prestanka agresije. Tom je prilikom u demonstracijama uzeo učešće i osnivač i tadašnji predsjednik SRP-a dr. Stipe Šuvar.

 

Vladimir Kapuralin

2. KONGRES FEDERACIJE MLADIH KOMUNISTA ITALIJE

Između 9. i 11. prosinca 2016. u Rimu (Italija), održan je drugi kongres Federacije Mladih Komunista Italije (FGC). Pored lokalnih delegata, prisustvovali su kongresu i predstavnici sedam internacionalnih delegacija komunističkih i radničkih omladina iz Evrope, među kojima i delegacija Mladih Socijalista Socijalističke radničke partije Hrvatske. Kongres je uspješno okončan donijevši neke važne organizacijske odluke, kao i plan rada u narednom periodu. Rad kongresa je bio usredotočen na tri glavne točke: opću situaciju u Italiji, situaciju u studentskom pokretu i situaciju u đačkom pokretu. Na otvaranju kongresa, predstavnik Mladih Socijalista se obratio skupu pozdravnim govorom u kojem se usredotočio na stanje u Hrvatskoj i potrebi jače suradnje i solidarnosti između MS i FGC.

FGC je međunarodne delegate upoznao sa spomenicima iz vremena borbe Komunističke partije Italije za oslobođenje tokom Drugog svjetskog rata kao i posjeti Nacionalnoj udruzi partizana Italije na kojemu su borci pokreta otpora i historičari održali predavanje o ratu. FGC je priredio i posjet grobu Antonia Gramšia, osnivača Komunističke partije Italije, na kojemu su međunarodni delegati položili cvijeće na grob velikog revolucionara.

To što su se zajedno našle razne omladinske komunističke i radničke organizacije iskorišteno je da se obave razgovori o daljoj suradnji na internacionalnom planu.

Posljednjeg dana kongresa održana je svečana sjednica na kojoj su govorili, između ostalih, Marco Rizzo, Generalni sekretar Komunističke partije Italije, predsjednik Svjetske federacije demokratske omladine Nikolas Papadimitrou te politički tajnik kubanske ambasade u Rimu.

Kongres je, isto tako, svečano obilježio nedavnu smrt kubanskoga revolucionarnoga vođe Fidela Castra.

Čestitamo Federaciji Mladih Komunista Italije na uspješno održanom kongresu i nadamo se daljoj uspješnoj suradnji!

 

 

Tajnik za međunarodne odnose MS SRP

Davor Rakić

 

 

GOVOR NA DRUGOM KONGRESU FEDERACIJE MLADIH KOMUNISTA ITALIJE PREDSTAVNIKA MLADIH SOCIJALISTA SRP

 

 

Rim, 9. prosinca 2016.

 

Poštovane drugarice i drugovi,

zahvaljujem se za poziv na ovaj važan skup u ime Mladih Socijalista Socijalističke radničke partije Hrvatske i u ime koordinacije komunističkih i radničkih omladinskih organizacija bivše Jugoslavije.

Dolazim iz zemlje u kojoj su pobijedili narodni otpor fašizmu i socijalistička revolucija, gdje je izgradnja socijalističkog društva i države trajala 45 godina i oja je nakon toga doživjela kapitalističku kontrarevoluciju, građanski rat i imperijalističku okupaciju. Usprkos tome, mogu reći s ponosom da je moja partija jedina socijalistička, komunistička, radnička i marksistička partija u Hrvatskoj.

Sadašnja situacija u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji je dramatična, da ne kažem tragična. Hrvatska je postala članica u NATO-u 2009. i ušla u EU 2013. Sa zakonskom minimalnom plaćom od oko 400 eura, oko trećine stanovništva je ispod praga siromaštva, s gotovo nepostojećim sindikalnim udruživanjem i sve većom deindustrijalizacijom, Hrvatska (koja je 1991. imala BDP po glavi stanovnika jednak španjolskom) danas je najsiromašnija zemlja u EU zajedno s Bugarskom. U Hrvatskoj trenutna prosječna plaća ima manju kupovnu moć od 27% u odnosu na prosječnu plaću iz 1978.

Uzimajući u obzir ove podatke, jasno je da Hrvatska nema problem imigracije, nego emigracije, pa čak i depopulacije ruralnih i pograničnih pokrajina. Do kraja ovog desetljeća, Hrvatska će izgubiti oko četvrtinu stanovništva koju je imala 1991. godine.

Unatoč tim činjenicama, nacionalisti na vlasti i ekstremna fašistička i revizionistička desnica nastavljaju jačati. Klerikalizacija državnih institucija i društva je narasla na razinu nezamislivu čak i za vrijeme diktature Franje Tuđmana. Bez parlamentarne ljevice, jedina institucionalna opozicija je liberalna: nijema i paralizirana, uvijek usredotočena na obranu svojih privilegija i neoliberalne ekonomske politike identične onoj nacionalista na vlasti.

U ovoj klimi, fašistička i revizionistička desnica lako uspijeva nametnuti svoje stavove osuđujući partizane i komuniste kao ubojice i zločince, a, u isto vrijeme, uzdižu fašiste na razinu heroja i mučenika. Uništeno je 3.000 antifašističkih i socijalističkih spomenika i 2,8 milijuna ili 14% svih knjiga u Hrvatskoj 1991. Provedeno je etničko čišćenje protiv manjina i vođene su imperijalističke operacije u inozemstvu.

Političke aktivnosti Mladih Socijalista i Socijalističke radničke partije stoga su vrlo teške, gotovo nemoguće u nekim aspektima. U društvu u kojem najradikalniji čin protesta je emigracija, politička organizacija i ujedinjenje radničke klase je težak zadatak bez puno šanse za uspjeh.

Ipak, i dalje smo jedina Hrvatska partija koja se ponosi svojim antifašizmom, antiklerikalizmom, antikapitalizmom i antimperijalizmom, utemeljenim na tradicijama Komunističke partije Jugoslavije, Narodnooslobodilačke borbe i socijalističkog samoupravljanja.

Uvjeren sam da je apsolutno neophodno jačati suradnju i internacionalističku solidarnost među našim omladinskim organizacijama i našim partijama, po uzoru na talijanske vojnike koji se borili među jugoslavenskim partizanima i jugoslavenskih partizana u Italiji, ali i po uzoru na Fidela Castra, nedavno preminuloga.

Stoga želim Federaciji Mladih Komunista mnogo uspjeha i revolucionarnih pobjeda.

Završavam s jugoslavenskim partizanskom pozdravom:

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

 

 

23. KONGRES KP ŠVICARSKE

U Luganu je 26. i 27. novembra održan 23. kongres Komunističke partije Švicarske.

Tema kongresa bila je rasprava o političkoj Rezoluciji naziva „Evropska unija, imigracioni tokovi, antiimperijalizam, međunarodna suradnja i multipolarnost: znanstvena i socijalistička perspektiva“ i o političkom Dokumentu naziva „Inzistirati na organizaciji, graditi zajednicu“.

Prvog dana predstavljeni su domaći i inozemni gosti dok su drugi dan učestvovali samo delegati, koji su izabrali sekretara partije.

Aktualna KP Švicarske bila je sekcija Švicarske partije rada (PSdL) kantona Ticino. Na kongresu PSdL-a 2007. godine, sekcija kantona Ticino mijenja ime, u trenutku kada nitko više nije želio biti komunist, i postaje „Komunistička partija“, ne samo kantona Ticino.

2014. godine,  PSdL istjeruje sekciju kantona Ticino i KP postaje oslonac rekonstrukcije Komunističke partije za cijelu Švicarsku, štoviše ona seli sjedište u Lugano.

KP Švicarske čini vrlo mlado rukovodstvo i aktivisti, prosječne dobi 30 godina ili manje, dobro politički izgrađeni izrazitog kulturnog profila.

Kongres je otvoren odavanjem počasti preminulom kubanskom revolucionaru Fidelu Kastru s crvenom partijskom zastavom optočenom crnim florom i uz zvukove Internacionale.

Kongresu su prisustvovali brojni inozemni gosti, a među kojima i: predstavnik Revolucionarne narodne partije Laosa, članovi ambasade Sjeverne Koreje u Švicarskoj, predstavnik Partije socijalizma i progresa iz Maroka, naš Ivan Pavićevac iz Rima, predstavnik Socijalističke radničke partije Hrvatske – čija je intervencija popraćena velikim aplauzom, predstavnik KP Turske, koji je govorio o propalom američkom pokušaju državnog udara u Turskoj. Od Talijana, Fosco Giannini istakao je značaj priprave, izučavanja i intelektualne hrabrosti za komunističku organizaciju poput ove iz Ticina. Nastupile su i neke inozemne udruge i organizacije, između ostalih i naš Coordinamento Nazionale per la Jugoslavia (CNJ). U tom smislu, u ime CNJ potvrdila sam značaj agresije na Jugoslaviju kao paradigmu neoratova koji su preplavili svijet. Pročitane su i brojne poruke podrške iz Švicarske i inozemstva.

Tridesetčetverogodišnji politički sekretar Massimiliano Ay, koji je reizabran po četvrti put, podnio je vrlo temeljit i artikuliran izvještaj u kome je naglašen duboko antiimperijalistički karakter organizacije na međunarodnom planu i antikapitalističke na unutrašnjem, koja je spremna iskoristiti sve prednosti svakog mogućeg saveza unutar civilnog i političkog društva Švicarske. Centralno mjesto zauzima obrana državnog suvereniteta protiv svake imperijalističke intervencije i uplitanja sa strane, važna je i svijest o ulozi država pripadnica BRICS-a, naročito borba protiv NATO-a kao dijela tradicionalne Švicarske neutralnosti.

 

Tamara Belone

 

INTERVENCIJA IVANA PAVIĆEVCA NA XXIII. KONGRESU KOMUNISTIČKE PARTIJE ŠVICARSKE

Poštovani drugovi!

U ime Socijalističke radničke partije Hrvatske, u ime Koordinacije komunističkih i radničkih partija sa jugoslavenskog prostora i u svoje lično ime, upućujem drugarski pozdrav svim prisutnima. Zahvaljujem organizatorima na pozivu, čime mi je učinjena čast da vam se mogu obratit. Želim i pun uspjeh kongresu i u daljnjem radu Komunističkoj partiji Švicarske prema zajedničkom cilju: ukidanju eksploatacije čovjeka po čovjeku, preuzimanja vlasništva nad sredstvima proizvodnje u ruke onih koji njima stvaraju novu vrijednost i ostvarenju pune emancipacije ljudskog roda.

Kriza kojoj svjedočimo nije od 2008. godine kako neki misle, već je ona prisutna od tektonskih društvenopolitičkih procesa 90-ih godina prošlog stoljeća. Ona ugrožava radne ljude i većinu građana i u samoj EU i ne posustaje. Zaduživanja i nezaposlenost rastu, a stečena radna i socijalna prava se reduciraju.

Neke zemlje, poput Grčke, Portugala i Španjolske, tlači se do iznad granica izdržljivosti. Njemačka nastoji ostaviti utisak da je krizu prevladala, ali krijući istinu o stanju nižih slojeva svojih građana.

Nekoliko je argumenata zbog kojih ne prihvaćamo tumačenje vodećih imperijalističkih krugova da se radi o monetarnoj ili financijskoj krizi. Prvo: ona traje predugo i da se radi isključivo o financijskoj krizi, bila bi već prevladana. Drugo: ne radi se o nedostatku novca, jer njega ima više nego ikada. Samo što se on ne koristi kao nekada u Gadafijevoj Libiji ili Chavezovoj Venezurli, za dobrobit širokih slojeva stanovništva, već se višak vrijednosti u obliku profita sliva u džepove plutokracije na čelu moćnih financijskih institucija.

Stoga na osnovu svih relevantnih pokazatelja zaključujemo da se radi o krizi sistema kao takvog u cjelini.

Urušavanjem socijalizma u Istočnoj Evropi, nestale su mnoge energije iz kojih je snagu crpio radnički i sindikalni pokret evropskog zapada. Osim toga, restrukturiranjem privrede, sve većim udjelom servisnog udjela rada u odnosu na onaj proizvodni, nepovoljno utiče na nivo revolucionarne svijesti zaposlenih. Rast nezaposlenosti, pad broja zaposlenih, sve veći udio zapošljavanja na određeno radno vrijeme u odnosu na neodređeno, obnavljanje radnih ugovora, često i na vrlo kratke intervale, uzrokuje trajnu nesigurnost radnika i dovodi do neprestanog smanjenja broja organiziranih radnika. Društvene mreže i spontane, često vrlo masivne akcije radnika i nezadovoljnih građana, nisu dovoljna zamjena za nedostatak svijesti i radničke solidarnosti koji su danas, na puno nižoj razini od one prije jednog stoljeća pa imamo primjere jačanja ekstremističkih grupa, sve do eksplicitno fašističkih.

Socijalistička ideja se stigmatizira na svim razinama, a u tome prednjače zemlje nekadašnjeg istočnog bloka, dodvoravajući se svojim novim gospodarima. To vrijedi i za Hrvatsku, uz napomenu da je to sve još intenzivirano rigidnim nacionalizmom i obnavljanjem poražene ustaške ideje iz II. svjetskog rata koja prodire u sve društvene slojeve, često i u vrlo eksplicitnom obliku.

Vojne intervencije imperijalnih centara moći na čelu sa Amerikom širom svijeta, rušenje legitimnih vlada, instaliranje marionetskih poslušnika čiji je zadatak bio omogućiti  pljačku vlastitih prirodnih resursa i infrastrukture u korist svojih mentora, postala je permanentna praksa od završetka II. svjetskog rata pa do danas.

Ta je praksa eskalirala nakon pada Berlinskog zida i po svojoj masovnosti i materijalnoj i ljudskoj destrukciji nadmašila je mnoge dotadašnje, nastojeći nametnuti kontrolu iz jednog centra moći ostatku ljudske civilizacije.

Uništen je čitav niz država: Afganistan, Irak, Libija, Sirija, a prije toga Jugoslavija. Stvorene su, naoružane i financirane mnoge terorističke organizacije koje su postala prijetnja i Evropskoj uniji.

Vrhunac tragedije čini veliki izbjeglički val koji je preplavio Evropu, neusporedivo veći i od egzodusa jugoslavenskih građana prilikom secesionističkih ratova u Jugoslaviji 90-ih godina prošlog stoljeća. Milijuni ljudi u očaju napuštaju ono što je ostalo od njihovih domova i riskirajući vlastiti život bježe u Evropu. Na tom putu mnogi stradavaju pa i sasvim mala djeca.

Evropa nema pravo da se proglašava žrtvom terorističkih napada ili poplavom izbjeglica. To joj se samo poput  bumeranga vraća ono u čijem stvaranju je i sama sudjelovala. Vjerno je izvršavala volju Amerike i podržavala i učestvovala u svim prljavim ratovima protiv suverenih država, a prije toga je stoljećima kao kolonijalna sila izrabljivala širom Afrike, Bliskog Istoka  i Azije.

Dakle, kapitalizam, koji je ispunio svoju povijesnu misiju, ne nudi više odgovore na potrebe čovječanstva i on stvara sve dublje društvene, političke, ali i ekološke krize čime se određuje kao destruktivan poredak. Analiza te destrukcije nameće potrebu pomaka težišta akcije iz esencijalne sfere u egzistencijalnu. Ne uspije li čovječanstvo ukinuti kapitalizam, ukinut će on čovječanstvo. Naime, još prije jednog stoljeća, Rosa Luxemburg je ustvrdila da je budućnost čovječanstva socijalizam ili barbarstvo.

Pred sobom imamo jedan vrlo organizirani stroj s jako dobro osmišljenom tehnologijom vladanja ljudima i borba protiv njega ne može biti stihijska nego organizirana.

Budući da su kritika i samokritika ugrađeni u same temelje djelovanja revolucionarne ljevice, moramo pogledat istini u oči i ocijenit naša udio u odgovornosti za postojeće stanje. Sveprisutna nesloga, rivalstvo, personalne ambicije, fragmentacija do atomizacije na ljevici, multipliciranje broja organizacija s malobrojnim članstvom, oportunizam, skretanje s revolucionarnog puta i priklanjanje reformizmu i socijaldemokraciji uz eksplicitnu podršku pojedinih komunističkih partija vojnim intervencijama, čini nas nepouzdanim i neozbiljnim osloncem za široke mase. Time direktno radimo u korist vlastite štete i pomažemo svojem klasnom neprijatelju. Conditio sine qua non bilo kakvog pomaka u toj borbi je prevladavanje postojećih podijeljenosti na klasnoj osnovi.

Poštovani drugovi, dozvolite mi jednu digresiju! Koristim priliku da istaknem jednu partikularnu akciju švicarskih ljevičara koja je usko povezana s Hrvatskom. U Schlierenu je 4. septembra trebao biti održan koncert hrvatskog pjevača, ultranacionalista i poklonika ustaške ideologije, Marka Perkovića Thompsona. Kako smo informirani, na zahtjev nekoliko ljevičarskih subjekata, fondacija i grupa građana, gradske vlasti  Schlierena zabranile su planirani nastup Thompsona. Ovim putem upućujem zahvalnost gradskim vlastima Schlierena na moralnoj odluci. Također zahvaljujem se svima koji su svojim javnim nastupom doprinijeli da takva odluka bude donesena. To nije prvi put da problematičnom pjevaču nije dozvoljen nastup. To se događalo već i u Njemačkoj i u Holandiji. Želim vjerovati da će se progresivne asocijacije i pojedinci angažirati i u buduće na tom planu.

 

Hvala na pažnji!

 

 

U Luganu, 26. XI. 2016.


Hit Counter by http://yizhantech.com/