Archive for Forum radnika

DIJALOG LJEVICE I SINDIKATA

Okrugli stol o dijalogu ljevice i sindikata održan je 28. 2. 2018. u prostoru Tribine grada Zagreba. Govorili su (abecednim redom): Tomislav Kiš iz Novog sindikata, Ana Milićević Pezelj iz SSSH, Željko Stipić iz sindikata Preporod i Jagoda Milidrag Šmid iz Nove ljevice. Predstavnica SRP-a Vesna Konigsknecht je obavljala i funkciju moderatorice. Bila je najavljena i Karolina Leaković iz SDP-a, ali se, nažalost, nije na vrijeme vratila s puta.

Okrugli stol je započeo s definicijama: što je sindikat, što je ljevica (za razliku od desnice), u kojoj mjeri opće definicije odgovaraju stanju u Hrvatskoj i gdje se otvara prostor za dijalog i suradnju.

Sindikati su organizacije kroz koje se radnici bore da očuvaju ili povećaju plaće, naknade ili uvjete rada, itd., ali se mogu uključivati i u šire političke i društvene procese. U nekim su zemljama tijesno povezani s političkim strankama i u suradnji s njima, koristeći svoj organizacijski potencijal, promiču one mjere i zakone koji koriste njihovim članovima ili radnicima općenito.

S druge strane, zaštita radnika i njihovih prava bi trebala biti jedno od temeljnih opredjeljenja socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka. Tako je to po definiciji, a kakvo je stanje u Hrvatskoj? Zakon o radu se dva puta mijenjao, oba puta na štetu radnika i oba puta kad je na vlasti bila socijaldemokratska stranka.

Naši sindikati zato zaziru od političkih stranaka, naglašavajući da njihovi članovi mogu biti i desničari i ljevičari. Ako hrvatska ljevica želi bolju suradnju sa sindikatima, prvo treba dokazati da je u zaštiti radničkih prava bolja od desnice. Po definiciji bi to trebala biti. Jedan od osnovnih kriterija razlikovanja ljevice i desnice je odnos prema idealu jednakosti. Desnica uvijek teži hijerarhiji (netko zaslužuje više prava zato što je pripadnik određene nacije ili vjere ili zato što je pametniji ili sposobniji). Ljevica pak teži ujednačavanju (uzimati onima koji su iznad prosjeka, da bi se dalo onima ispod prosjeka, u ekonomskom ili bilo kojem drugom smislu).

Upravo zato što se ljevica zalaže za ekonomsku i socijalnu solidarnost i pravednost, suradnja između ljevice i sindikata bi trebala biti prirodna i logična. Nažalost, socijaldemokratska stranka koja je bila na vlasti nije poštivala ni svoje proklamirane vrijednosti ni ugovor koji je potpisala sa sindikatom, nego je donosila zakone na štetu radnika. One stranke ljevice koje ne participiraju u vlasti imaju ograničen prostor djelovanja. Podrška neparlamentarnih lijevih stranaka sindikalnim aktivnostima nije upitna, ali nema težinu, ne može proizvesti učinak.

Spomenuti su neki projekti kojima „ljevica koja to jeste“ daje punu podršku. SSSH je svojevremeno krenuo s inicijativom da prilikom zapošljavanja, pored kadrovika, razgovor s radnikom obavi i sindikalni povjerenik kako bi novoprimljeni radnik odmah dobio informaciju ne samo o svojim radnim obavezama i plaći, nego i o svojim pravima, odnosno o zaštiti koja mu može biti pružena.  Sindikat Preporod radi na programu sindikalnog obrazovanja u srednjim školama kako bi se učenici završnih razreda kroz nastavu upoznali s važnošću sindikalnog organiziranja. Politička akademija „Novo društvo“ je ciklus predavanja i radionica 2015. godine posvetila suradnji sa sindikatima. Sve dok ne sudjeluje u vlasti, ljevica ne može utjecati na donošenje zakona i mjera kojima bi se štitili interesi radnika, može samo podržavati ovakve projekte, promovirati ih i u njima sudjelovati.

Da bi mogla provoditi svoje politike, politička stranka mora doći na vlast, građani na izborima moraju glasati za tu stranku i te politike. Zašto bi ljudi koji žive od svog rada glasali za ljevicu? Glasat će samo ako ih ljevica uvjeri da će štititi njihove interese. S obzirom na loša iskustva sa SDP-om, to neće biti lako. Zato „ljevica koja to jeste“ treba obnoviti dijalog sa sindikatima i njegovati ga, uključivati se u one projekte u kojima može pokazati svoju spremnost da u suradnji sa sindikatima štiti interese ljudi koji žive od svog rada.

INICIJATIVA ZA DIJALOG LJEVICE I SINDIKATA

TRIBINA: PROBLEM REVOLUCIONARNOG SUBJEKTA

 

U organizaciji SRP-a 25.10.2017. održana je tribina u sklopu obilježavanja 20. obljetnice osnivanja SRP-a.

 

Kao radnička stranka, SRP je fokusiran na položaj radništva. Kako se u Hrvatskoj u posljednjih 27 godina industrija sustavno uništavala, gotovo da više nema industrijskih radnika. Prevelik broj radnika radi za minimalac, određeni broj radnika radi, a ne prima plaću,  zabrinjavajuće je velik broj prekarnih radnika, kao i broj nezaposlenih među mladima…

Kao socijalistička stranka, postavljamo pitanje mogu li se ovi problemi riješiti unutar kapitalizma? Neke lijeve stranke (socijaldemokratske) zalažu se za tržišno gospodarstvo uz jaku socijalnu državu. Mi smatramo da je kapitalizam “s ljudskim licem” moguć samo kad postoji jaka konkurencija (drugačije društveno uređenje). Kad nema konkurencije, kapitalizam brzo kreće u demontažu “države blagostanja”, što vidimo na Zapadu, a kod nas su se radnička prava drastično smanjila u usporedbi s onima koje smo imali u socijalizmu (a i dalje ih se želi smanjivati). SRP smatra da će se situacija samo pogoršavati, da je nužna radikalnija promjena, promjena društvenog sustava. Time se otvara pitanje sloja/klase koji ima potencijal promijeniti društveni sustav, dakle, pitanje revolucionarnog subjekta.

U “klasičnom marksizmu”, revolucionarni subjekt (koji ima potencijal promijeniti društveni sustav) je radnička klasa. U “postmarksizmu”, dolazi do disperzije društvenih borbi i aktera. Više se ne nudi cjelovita preobrazba društvenih odnosa, ljevica se (u najvećoj mjeri) preorijentirala s klasnih na identitetske, partikularne borbe. Formiraju se novi subjekti promjena, borci za zaštitu okoliša, za prava žena… Vode se borbe za prava etničkih manjina, homoseksualaca i lezbijki, različitih životnih stilova itd., dok kapitalizam i dalje trijumfalno maršira (Žižek). Civilno društvo postoji i djeluje, ali se njihove borbe uglavnom odnose na kulturne i ideološke značajke svakodnevnog života ne dovodeći u pitanje kapitalizam kao sustav.

Stranke koje teže promjeni društvenog sustava moraju prepoznati sloj koji može dovesti do te promjene (klasu koja ima revolucionarni potencijal).

Da li je danas moguća (i nužno potrebna) revitalizacija revolucionarnog subjekta univerzalnog karaktera? I da li je to i dalje radnička klasa?

Ako da, kako mi danas komuniciramo s tom klasom? U kakvom smo odnosu sa sindikatima? S obzirom na primat nacionalnog nad klasnim u javnom prostoru, da li su radnici danas u Hrvatskoj uopće svjesni da su klasa – i to klasa s revolucionarnim potencijalom?

Na tribini su sa svojim izlaganjima sudjelovali

Karlo Jurak, odnedavno magistar filozofije. Magistrirao je na temu “Historijsko-materijalistička kritika postmarksizma: Problem revolucionarnog subjekta”, dajući velik doprinos zaokruživanju teme naše tribine.

Luka Bogdanić, doktor filozofije (doktorirao na sveučilištu La Sapienza u Rimu), sudjelovao je sa svojim izlaganjima na nekoliko međunarodnih znanstvenih konferencija (Milano, Lisabon, Rim, Cres, Korčula, Zagreb, Ljubljana), te je objavio više knjiga, članaka i znanstvenih radova u Hrvatskoj i Italiji. Docent je na Katedri za filozofsku antropologiju Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Slavko Kulić, ekonomist, filozof, politolog i sociolog, odn. sintezolog. Autor je brojnih znanstvenih djela i knjiga, član brojnih hrvatskih i međunarodnih društava (stalni član Hrvatske akademije ekonomskih znanosti, član Hrvatskog vijeća europskih pokreta, član Međunarodnih filozofa za mir i član Svjetskog parlamenta…).

Marin Knezović, profesor povijesti, magistar. Pored nastavom bavio se znanošću, objavio je niz znanstvenih radova. Član nekoliko nevladinih organizacija i SDP-a (između ostalog je bio i član Glavnog odbora i SDP-ov zastupnik u Skupštini grada Zagreba).

Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata. Beskompromisni kritičar svih po radnike štetnih odluka i poteza vlasnika poduzeća, ali i vladajućih struktura, veliki borac za radnička prava.

Sva su izlaganja bila vrlo zanimljiva i poticajna. Video snimak tribine (kamera je, nažalost, povremeno “štekala”, a na kraju se i baterija ispraznila) možete pogledati na našoj web stranici (rubrika Promotivni materijali / Video).

 

Kao zaključak

U Hrvatskoj danas  možemo identificirati dva bloka lijevih stranaka: socijalističke i socijaldemokratske. U oba slučaja, bilo da želimo promijeniti sustav ili mislimo da ga se može poboljšati, potrebna nam je snaga, masa s kojom to možemo učiniti, a za SRP je to još uvijek radnička klasa. Zato je neophodno potrebno uspostaviti bolju komunikaciju s radništvom i njihovim sindikatima. U tom smislu najavljujemo okrugli stol: dijalog ljevice i sindikata.

Forum radnika: Anindol 2017.

U Anindolu smo 1. 8. 2017. polaganjem vijenaca i kratkim govorima obilježili 80. godišnjicu osnutka Komunističke partije Hrvatske, a na istom smo se mjestu i istim povodom okupili i 9. rujna 2017.

Nakon što je Partizanski zbor otpjevao hrvatsku himnu i Internacionalu, položeni su vijenci, a govore su održali predstavnici Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH (SABA), Saveza društava “Josip Broz Tito”, SDP-a, Socijalističke radničke partije (SRP), Radničke fronte  i Saveza komunista Hrvatske (SKH).

Svi su se govornici prisjetili slavne prošlosti, osvrnuli na mučnu sadašnjost i otvorili pitanje budućnosti. Kako se nositi s novim izazovima, kako na njih odgovoriti, kako djelovati?

Pravi se odgovori mogu naći samo ako se dobro prepoznaju i analiziraju uzroci i ako se u prošlosti pronađe nadahnuće za budućnost.

 

Antifašizam je klasna borba. Bio i mora biti. Jučer, danas, uvijek!

Anindol, 2017.

Okupili smo se na mjestu na kojem je prije nešto više od 80 godina osnovana Komunistička partija Hrvatske. Referat je na tom osnivačkom kongresu, u noći između 1. i 2. kolovoza 1937., podnio Josip Broz Tito. Prisjećajući se narodnooslobodilačkog rata i pobjede nad fašizmom i nacizmom, o Komunističkoj partiji i Titu govorimo kao o simbolima antifašizma.

Govorimo i o sadašnjem vremenu u kojem vidimo novi uzlet fašistoidnih ideja, svugdje u svijetu. Radikalne nacionalističke stranke vode hajku protiv imigranata optužujući ih da će domaćim radnicima uzeti posao i srušiti cijenu radne snage. Za loše plaće, nezaposlenost, pad standarda… nisu krive pogubne ekonomske politike, nije krivo deregulirano tržište, nije kriv razulareni kapitalizam, krivce se traži u onima koji nisu naša nacija.

Kad se u Hrvatskoj nabrajaju krivci za sve veću bijedu u kojoj živimo i beznađe zbog kojih mladost iseljava, pored onih koji su druge nacije ili vjere, ima tu i udbaša, orjunaša, privatizacijskih pljačkaša…, ali i, gle čuda, “naslijeđenog socijalističkog mentaliteta”. Kakav misaoni salto mortale treba napraviti da bi se za bijedan život u kapitalizmu okrivio daleko pravedniji i humaniji socijalizam? Socijalizam u kojem se Hrvatska razvijala brže nego ikad u svojoj povijesti, kad je vanjski dug bio manji nego danas, kad je hrvatsko stanovništvo raslo, kad su industrijski giganti bili u hrvatskom vlasništvu, kad je nezaposlenost bila mala, kad je zaposlenje bilo sigurno, kad su socijalne razlike bile manje, kad su plaće bile realno veće nego danas, kad su zdravstvo i školovanje bili besplatni, kad su se radnicima dijelili društveni stanovi, kad se moglo jeftino ljetovati u radničkim odmaralištima, kad su žene išle u mirovinu s 55, a muškarci sa 60 godina… Sve su te činjenice nevažne, sve to treba iščupati iz svijesti naroda – jer nije bilo ostvareno u neovisnoj hrvatskoj državi.

Izvorni fašistički simbol je fascio, snop pruća. Jedan prut je lako lomljiv, više njih zajedno je teško polomiti. Jedan čovjek je slab, zajednica je jaka i izdržljiva. Pod tim je simbolom Mussolini pozvao Talijane na jedinstvo. Nema razlika ni klasa, najvažnije je pripadati istoj naciji, organiziranoj u snažnoj državi. Sve je podređeno nacionalnom jedinstvu. Tako se to radi i danas, kod nas. Na sve se gleda kroz prizmu nacionalnog jedinstva i nacionalnih interesa. Ponovo gledamo kako se nacija nasilu harmonizira. A svima koji ne vide tu harmoničnu idilu i postavljaju logična pitanja (zašto među pripadnicima iste nacije ima onih koji žive u dvorcima i onih koji kopaju po kantama za smeće?), njima se lijepe etikete “jugonostalgičara” i “mrzitelja svega što je hrvatsko”. U vremenu krize i rastućeg siromaštva, umjesto lijeka propisuje se opijenost nacionalnim. A nacionalno u isti koš stavi i Todorića i njegovog skladištara, iako jedan ima besramno mnogo, a drugi ponižavajuće malo, ne samo kad je riječ o bogatstvu, nego i s obzirom na moć i društveni utjecaj. Radnik će zbog najmanjeg duga biti pod ovrhom, a za vlasnika će se napisati Lex Agrokor…

Lako je uočiti da fašističke ideje bujaju u vremenu krize, ali je lako uočiti i da su krize sistemska karakteristika kapitalizma. Osnovna napetost u kapitalističkom društvu je napetost između rada i kapitala. Da bi prikrila tu temeljnu opreku i da bi razbila jedinstven nastup radničke klase, kapitalistička društva pribjegavaju pričama o nacionalnom jedinstvu, potiču uvjerenje da je nacionalna pripadnost od presudne važnosti, inzistiraju na različitosti od drugih naroda. Fašizam se u kapitalizmu ne događa slučajno, on je posljedica načina funkcioniranja kapitalizma, njegove želje da razbije jedinstvo radništva, da klasnu solidarnost razbije mitom o nacionalnom jedinstvu. Što su razlike unutar nekog društva veće, to su veće i napetosti. Kako napetosti rastu tako se sve žešće govori o nacionalnom jedinstvu. U konačnici, do eskalacije ne dolazi tamo gdje bi trebalo – u području suprotstavljenih interesa rada i kapitala – nego tamo gdje je napetost premještena, u području nacionalizma. O nacionalnim se interesima govori sve agresivnije i sve isključivije i vrlo se lako sklizne – u fašizam.

Kod nas je antifašizam došao u paketu sa socijalizmom. Svaki antifašizam, ako je dosljedno promišljen, mora biti antikapitalistički, jer fašizam je dijete kapitalizma. I zato, tko ne želi o kapitalizmu, neka šuti o fašizmu!

Svaka bi politička stranka morala precizno odrediti svoj identitet, jasno iskazati koga zastupa. Ne može se zastupati sve građanke i građane Republike Hrvatske, jer građanin je i Todorić i njegov skladištar, a interesi su im oprečni i svaki zakon kojim se nešto regulira, svaka mjera koja se izglasa, svaka odluka koja se donese – pogoduje ili jednom ili drugom. Ono što je jednom poželjno (poput fleksibilizacije i deregulacije tržišta rada), za drugog je pogubno.

Komunistička partija Hrvatske, kao dio KPJ, svojevremeno se jasno definirala kao zastupnica interesa radničke klase. Ona nije organizirala pokret otpora (koji želi pobijediti fašizam da bi se društvo vratilo na prethodno stanje), nego je povela narodnooslobodilački rat. Istodobno s otporom okupatoru, organizirala se i razvila nova vlast i stvorio novi društveni sustav – socijalizam.

Suočeni s današnjim fašistoidnim idejama i u naporima da im se odupremo moramo dati odgovore na ključna pitanja: zašto se te pogubne ideje ponovo javljaju, sada i ovdje, koje teške probleme prikrivaju, zamagljuju, lažno prikazuju kao ugroženost nacije. Ljevica mora dati jasan odgovor: nije ugrožena nacija, ugroženi su ljudi koji žive od svog rada, ugrožena je radnička klasa. Obilježavajući 80. godišnjicu osnutka Komunističke partije Hrvatske, prisjetimo se da su se naši antifašisti, pored za oslobođenje zemlje, borili i za klasne promjene. Antifašizam je klasna borba. Bio i mora biti. Jučer, danas, uvijek!

 

Forum radnika SRP-a

Vesna Konigsknecht

 

 


Hit Counter by http://yizhantech.com/