Archive for Forum radnika

Seminar u Ateni

Izlaganje SRP-a na seminaru o posebnostima rada komunističkih i radničkih partija među ženama (Atena, 10. i 11. studenog 2016.)

 

Sidrofises et sidrofi, drugarice i drugovi!

Pozdravljam vas u ime Socijalističke radničke partije Hrvatske i u svoje osobno ime. Zahvaljujem Komunističkoj partiji Grčke i sekcijama za međunarodne odnose i ravnopravnost žena što su nam omogućili da sudjelujemo na ovom, nama vrlo zanimljivom, seminaru.

 

Posebnosti rada komunističkih i radničkih partija među ženama

Unatoč značajnom udjelu žena u procesu rada, one ne sudjeluju u jednakoj mjeri u sindikatima pa ni u komunističkim i radničkim partijama. Kako to promijeniti?

U nekom općem ideološkom određenju, rekli bismo da SRP nastupa s pozicija marksističkog feminizma shvaćajući da bez oslobođenja radničke klase nema stvarnog oslobođenja žena, ali i da oslobođenjem radničke klase ne dolazi do automatskog ostvarenja pune ravnopravnosti žena.

Nesrazmjer između udjela žena u radu i njihovog udjela u sindikalnim ili političkim organizacijama može se objašnjavati prirodom samog kapitalizma: kapital voli slabo plaćeni, a još više neplaćeni rad i zato zdušno podržava i održava podjelu na “muške” i “ženske” poslove. “Ženski” poslovi su u pravilu oni koji su slabije plaćeni i najveći dio onih koji su neplaćeni. Koristit ću termine iz teorije o društvenoj reprodukciji Lise Vogel: za procese dnevnih aktivnosti (kuhanje, peglanje, čišćenje… sve ono što radnicima omogućuje da se svaki dan iznova vraćaju na posao), kao i za brigu o nemoćnima (onima koji su premladi, prestari ili prebolesni da bi mogli biti radna snaga) – za te su poslove, neplaćene poslove, još uvijek, najvećim dijelom zadužene žene. Ako se tome doda i treći proces, proces generacijske zamjene koji jedini zahtijeva podjelu rada prema spolu (samo žene rađaju djecu koja će kasnije zamijeniti svoje prethodnike u procesu rada) – koliko vremena ostaje ženama da se bave sindikalnim i političkim radom?

Pogledajmo malo detaljnije stanje u Hrvatskoj!

Borba za žensku ravnopravnost se u Hrvatskoj odvija na mnogim razinama. Za to se, za početak, deklarativno zalaže i sama država. U zakonodavnoj vlasti imamo Saborski odbor i pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova, u izvršnoj vlasti imamo Vladin ured za ravnopravnost, na lokalnoj razini imamo povjerenstva za ravnopravnost, itd. Brojne se organizacija civilnog društva bave pitanjem ravnopravnosti žena, sindikati imaju svoje ženske sekcije, političke stranke imaju svoje forume žena. Ukratko, imamo svega – osim ravnopravnosti!

Cijenimo rad i trud svih sudionika, shvaćamo važnost radionica i tribina, publikacija i javnih istupa, pisanja nadležnim institucijama, borbe za bolja zakonska rješenja – sve su to vrijedni doprinosi pokušajima da se poboljša položaj žena, da se poštuje ravnopravnost spolova. Pa zašto smo onda tako daleko od ravnopravnosti, puno dalje nego što smo bile u bivšoj, socijalističkoj Jugoslaviji? Gdje zapinje? Zapne onda kad podbace istupi u medijima, dopisi i peticije… kad treba izvršiti pritisak, kad treba izaći na ulicu.

Proljetos je u Zagrebu, u organizaciji jedne građanske inicijative održano okupljanje pod nazivom “Hod za život”. Okupilo se 7.000 ljudi koji se protive pobačaju, odnosno koji se zalažu za zabranu pobačaja. Kontraprosvjed “Obrani pravo na izbor” je okupio svega 400 ljudi. Ponavljam: 7.000 ljudi traži zabranu pobačaja, 400 ljudi brani pravo na izbor.

Inicijativa “40 dana za život” organizira dva puta godišnje tijekom 40 dana svakodnevne molitvene skupove ispred bolnica u dvadesetak hrvatskih gradova. Pozivaju sve kršćane na angažman za zaštitu nerođene djece,  iscjeljenje žena koje su abortirale, obraćenje medicinskog osoblja koje vrši abortuse… u stvari, maltretiraju žene koje su se, iz bilo kojeg razloga, odlučile na pobačaj. Ovi ih molitelji-mučitelji dočekuju ispred bolnica s transparentima, plakatima, brošurama… dodatno im zagorčavaju život u za njih jako teškom trenutku. Dakle, dvaput godišnje, u serijama od po 40 dana, ta inicijativa okupi desetak “molitelja” dnevno. Za sve su to vrijeme organizirana samo dva kontraprosvjeda, s manje od 20 sudionika na svakom.

Ovakav nesrazmjer u brojkama proizlazi iz činjenice da iza ovih ultrakonzervativnih udruga i inicijativa čvrsto stoji Katolička crkva; snažno ih motivira (pozivajući se na Boga i Božje zapovijedi), opskrbljuje ih članstvom, daje im logističku podršku i – financira ih.

To je hrvatska realnost danas. Društvenom i političkom scenom dominira agresivna, konzervativna i klerikalna desnica. Ljevica postoji, ali je slaba, nedovoljno artikulirana, nema dovoljno financijskih sredstava i definitivno nije u stanju mobilizirati javnost. Ako tome dodamo i kronični nedostatak vremena žena od kojih se očekuje da budu uspješne poduzetnice, dobre domaćice, brižne majke i raspoložene partnerice – svašta se od nas očekuje – onda je situacija još tmurnija.

Morali smo zaključiti da velike akcije podbacuju, ljudi ih ne prepoznaju, nemaju vremena, ne odazovu se. U takvim okolnostima, ostaje nam samo rad na terenu, rad u bazi.

SRP je priredio jednu vrlo jednostavnu anketu o položaju žena danas u Hrvatskoj. Kao što cilj našeg Radničkog leksikona nije doprinos leksikografiji, nego je rad na Leksikonu povod za otvaranje dijaloga s radnicima, tako i ova anketa neće služiti prikupljanju i obradi podataka, ona je prvenstveno povod za razgovor. Građani će ispunjenu anketu moći donijeti na adresu u samom kvartu u kojem žive, a na kojoj ćemo mi osigurati dežurstva. Moći će s nama sjesti da razgovaramo o postavljenim pitanjima, odnosno o položaju žena danas u Hrvatskoj. Ne radi se o tribinama na kojima govore poznata lica, nego o razgovorima sa susjedima. Cilj je jasan. Podići svijest o dvostrukoj podčinjenosti žena, potaknuti na razmišljanje o uzrocima, ali i o mogućnostima otpora.

Anketu ćemo koristiti u predizbornoj kampanji za lokalne izbore koji se održavaju u svibnju 2017. Cilj nam je postići veću vidljivost i prisutnost SRP-a u lokalnim sredinama, iskazati našu zainteresiranost za probleme sugrađana, posebno sugrađanki s kojima živimo u istom kvartu.

S druge strane, anketu ćemo koristiti i u razgovorima s radnicima o Radničkom leksikonu, jer smatramo da borba za ravnopravnost žena mora biti dio borbe za radnička prava, ali i da borba za radnička prava mora uključivati borbu za prava žena.

Da pojasnimo. Nedavno je u Zagrebu održana tribina o jačanju konzervativizma i sve agresivnijem nasrtaju na ženska prava (najviše na pravo na pobačaj). Kao najzanimljiviji dio izdvajamo izlaganje jedne od uvodničarki koja je, između ostalog, utvrdila da je borba za ženska prava sastavni dio borbe za radnička prava, ali se isto tako zapitala zašto na prethodnoj tribini, o srozavanju radničkih prava u Hrvatskoj, nije bilo govora o zabrani pobačaja ili o bilo kojem drugom nasrtaju na ženska prava. Preciznije rečeno, kad govorimo o ženskim pravima, smještamo ih u kontekst radničkih prava, ali kad govorimo o radničkim pravima, onda nam prava žena nekako ispadnu iz fokusa.

To nas vraća na uvodno pitanje o slaboj zastupljenosti žena u sindikatima, ali i komunističkim i radničkim partijama. Borba protiv dvostruke opresije žena mora biti dio borbe za oslobođenje radničke klase. Ali, svaki put kad govorimo o borbi za radnička prava moramo postaviti i pitanje neplaćenog rada, jer taj neplaćeni rad omogućuje onaj plaćeni. Može li radnik raditi ako je gladan, ako mu djeca ili stari roditelji nisu zbrinuti? Sve dok procesi dnevnih aktivnosti (kuhanje, peglanje, čišćenje…), kao i briga o nemoćnima (djeci, starima, bolesnima) leže u najvećem dijelu na ženskim plećima – žene neće imati vremena za sindikalne ili političke borbe. Da bi sudjelovanje žena u sindikatima i političkim organizacijama odgovaralo njihovoj zastupljenosti u sferi rada, neplaćeni poslovi moraju biti pravedno raspodijeljeni između muškaraca i žena.

Posebnost rada komunističkih i radničkih partija među ženama vidimo kao osvještavanje ovog problema. Nema “muških” i “ženskih” poslova. Neplaćeni “kućni rad”, kako ga kolokvijalno zovemo, mora biti, s jedne strane maksimalno socijaliziran i, s druge strane, ravnomjerno raspoređen između muškaraca i žena kako bi žene i muškarci mogli ravnomjerno sudjelovati u borbi za pravednije društveno uređenje.

 

Izlaganje pripremila:

Vesna Konigsknecht

LAKO JE OBEĆATI… – kratak osvrt na neka pitanja koja su na tribini ostala otvorena

U Zagrebu je 24.10.2016. održana tribina “Demokracija u Hrvatskoj – fašizam i antifašizam” u organizaciji ZUABA-e Zagreb i MO-a SDP-a Maksimir. Moderator je bio Stjepan Šafran, potpredsjednik ZUABA-e Zagreb i član SRP-a, a uvodničari Orsat Miljenić, bivši ministar pravosuđa u SDP-ovoj vladi, i Franjo Habulin, predsjednik SABA-e Republike Hrvatske.

Članovi SRP-a su aktivno sudjelovali na tribini, za riječ su se javila četiri naša člana. U ime Foruma radnika SRP-a, Vesna Konigsknecht je postavila pitanje o odnosu kapitalizma i fašizma:

Svjedočimo uzletu fašizma u vrlo različitim društvima; od bogatog sjevera (Danska) do siromašnog juga (Grčka), od Mađarske i Poljske (koje su bile u Istočnom bloku i novije su članice EU) do Francuske i Njemačke (koje su osnivačice EZ, odn. EU). Ako fašizam jača u tako različitim društvima onda moramo potražiti neki zajednički nazivnik, mora postojati nešto što ga hrani.

Osnovna napetost u kapitalističkim društvima je napetost između rada i kapitala, a koja se najčešće definira kao “društveni rad, a privatno prisvajanje”. Kapital želi održati takvo stanje i k tome traži što jeftiniju radnu snagu, a radnici žele biti što bolje plaćeni za svoj rad i, u konačnici, izboriti pravedniji sustav. Da bi oslabila poziciju radnika i umanjila snagu njihovih zahtjeva, odnosno da bi razbila jedinstvo radničke klase, kapitalistička društva pribjegavaju pričama o nacionalnom jedinstvu, potiču uvjerenje da je nacionalna pripadnost od presudne važnosti, inzistiraju na različitosti od drugih naroda. Kad napetosti narastu u krizama, do eskalacije ne dolazi tamo gdje bi trebalo – na području suprotstavljenih interesa rada i kapitala, nego tamo gdje je napetost premještena – u području nacionalizma. Eskalacija nacionalizma vodi do agresivnog nacionalizma, šovinizma, ksenofobije… i, u konačnici, do fašizma. Fašizam se u kapitalizmu ne događa slučajno, on je posljedica načina funkcioniranja kapitalizma i njegove želje da pod bilo koju cijenu razbije jedinstvo radništva. Zato se valja složiti s Maxom Horkheimerom: “Tko ne želi govoriti o kapitalizmu, neka šuti o fašizmu”.

Zanima nas stav SDP-a po tom pitanju. Da li će SDP promijeniti smjer ili će ostati na pozicijama centra, u posljednje vrijeme više desnog nego lijevog, jer ako se SDP ne vrati onome što bi socijaldemokracija trebala biti, ako se zajedno s drugim lijevim strankama i organizacijama ne počne jasno zauzimati za radništvo, radnička prava i jedinstvo radničke klase, onda je bitka protiv fašizacije hrvatskog društva unaprijed izgubljena.

Orsat Miljenić se nije složio s konstatacijom da je SDP skliznuo prema desnom centru, ali se složio s potrebom zajedničke borbe za radnička prava kao i s potrebom suradnje svih lijevih snaga, od SDP-a i SRP-a do sindikata.

Kako je spremnost na suradnju sa SRP-om ponovio i nakon javljanja Miše Mrvoša, Dragica Lovreković je predložila da se ta spremnost realizira tako što će se članovi SDP-a uključiti u obranu imena Trga maršala Tita, potpisati peticiju kojom se to traži i aktivno sudjelovati i u drugima akcijama koje pokreću Antifašisti ili SRP, a kojima pokazujemo postojanje i snagu lijeve opcije u Zagrebu.

Iako na neka pitanja Vladimira Kapuralina nismo dobili odgovor i iako je ton na tribini u nekoliko navrata više podsjećao na predizbornu kampanju nego na tribinu o fašizmu i antifašizmu, glavno pitanje koje je ostalo otvoreno je pitanje vraćanja SDP-a ljevici i otvorenost za suradnju s drugim lijevim snagama u društvu.

Lako je obećati, u narednom ćemo periodu vidjeti da li će ta deklarativna spremnost biti potvrđena nekim zajedničkim akcijama.

 

Forum radnika SRP-a

Vesna Konigshnecht

Narcizam malih razlika ne stanuje u SRP-u

Na tribini održanoj 7.10.2016. postavljeno je pitanje “Ljevica – što da se radi?”. Od organizatora, Radničke fronte (tj. njihovog izlagača Mate Kapovića), nismo čuli ništa što bi nas približilo odgovoru na to pitanje, a od ostalih govornika (Tomislav Medak, Dean Duda i Domagoj Mihaljević) najsnažniji je dojam ostavio Dean Duda. Definirao je kamen spoticanja ljevice – narcizam malih razlika i predložio frontaški nastup lijevih stranaka, organizacija, udruga, pojedinaca… koji bi se okupili oko svega nekoliko ideoloških određenja. Kao primjere, naveo je da bi samoupravljanje trebalo braniti istim žarom kojim se brani antifašizam, da treba obnoviti potpuno zapuštenu suradnju sa sindikatima i organizacijama civilnog društva, daleko veću pažnju posvetiti kulturi i obrazovanju, inzistirati na sekularnosti. Isticanjem samo ovih ključnih ideoloških određenja – suzbio bi se narcizam malih razlika.

Nakon izlaganja ove četvorice govornika uslijedila je rasprava. Najaktivniji u raspravi bili su članovi SRP-a, a među komentarima i prijedlozima izdvaja se onaj najkonkretniji. Naš je član, naime, pozvao rukovodstva SRP-a i RF-a da se sastanu do 15.11. i dogovore zajednički nastup na lokalnim izborima, uvažavajući upravo stajalište i točke koje je istaknuo Dean Duda. Nažalost, na prijedlog SRP-a nije bilo ama baš nikakve reakcije, taj prijedlog je jednostavno ignoriran.

U narednim su danima na Radničkom portalu objavljena dva članka o održanoj tribini i oba su ukazala na apsurd prešućivanja prijedloga člana SRP-a. Organizirana je tribina na kojoj se traži odgovor na pitanje “Ljevica – što da se radi?”, dobije se i konkretan odgovor i konkretan prijedlog, a onda se sve nepodnošljivom lakoćom prešuti.

Od dva članka na Radničkom portalu, prvi je napisala Ana Vragolović, drugi Karlo Jurak, kao odgovor na tekst Ane Vragolović, ali i kao kritiku SRP-a. Umjesto da na kritiku odgovorimo kritikom (a kakav si ti, druže, uspjeh polučio i koliko si se ti pretrgao da napraviš pomak?), ostanimo na tragu onoga što je, po našem mišljenju, najvrednije što smo na tribini čuli. Ne samo Karla, nego sve ljevičare koji uvažavaju tih nekoliko ključnih ideoloških određenja, pozivamo da nam se priključe. Program i Statut SRP-a, kao i mogućnost djelovanja kroz klubove i forume nudi dovoljno širok okvir unutar kojeg se mogu realizirati različiti projekti i ideje. Fokusirani smo na temeljna određenja ljevice, ne cjepidlačimo oko malih razlika. Narcizam malih razlika ne stanuje u SRP-u.

 

Forum radnika SRP-a

Vesna Konigsknecht


Hit Counter by http://yizhantech.com/